Zagreb, noćne godine 1979.–1989.

U to vrijeme Zagreb je noćima patio od pomanjkanja prostora za život. Ako nisi bio zainteresiran za disko ritam Saloona ili ti se nije slušao novi val u Lapu ili Kulušiću, ako si samo želio piti i pričati, onda je to uistinu bio problem. Stvar su donekle spasila dva, danas već legendarna kluba, koja su u to vrijeme okupljala umjetničku i intelektualnu kremu mlađih zagrebačkih naraštaja.

Prvi je bio klub u zgradi ULUH-a (klub likovnjaka) na drugome katu, a vodio ga je neponovljivi gospodin Stipe. Tu su se znali naći svi: homoseksualci iz struktura partijske vrhuške, kao i oni drugi bez takve težine, teoretičari probisvjeti kojima je revolucija služila kao izlika za svakodnevnu terevenku, novinari i pisci, trgovački putnici, filozofi i profesori, umjetnici svih fela i vrsta, nadobudni studenti, noćne dame i zalutala gospoda odbjegla od doma u jednonoćnu avanturu. Klub je počinjao s radom oko deset i radio je do četiri-pet ujutro, a ako nisi bio faca ili nisi imao iskaznicu ULUH-a, onda si mogao ući na fore. Kasnije, ako si postao inventar, ulazio si kako si htio i nije bilo problema.

Drugi zagrebački klub bio je u Društvu filmskih radnika na Iličkom placu. On se također nalazio na katu i također se ulazilo zvoneći na zvono i pričajući bajke. Okupljao je uglavnom ljude s filma, ali i sve druge inventivne i žedne namjernike kojima je osim cuge stalo i do dobre spike i do toga da se riješe uobičajenih klošara po birtijama u nivou ulice. Često se događao i protok ekipe, onako en masse, iz jednog kluba u drugi i natrag, a pred jutro — naročito ako je bilo hladno i maglovito — tipovalo se na one koji ne žive predaleko i mogu osim žestice ponuditi i pristojnu kavu.

• Marijan Grakalić