Zafranović, Lordan

Dalmatinski i jugoslavenski art-filmaš. Rođen u Maslenici, kao dijete boravio u zbjegu u El-Shattu. Predstavnik tzv. “praške škole”, kojoj pripadaju i Srđan Karanović, Goran Marković, Rajko Grlić te Goran Paskaljević (poslije je u Pragu studirao i Emir Kusturica). Zafranović je bio glavni frajer među ovim našima u Pragu. Budući da su bili cimeri u studentskom domu, Goran Marković je nebrojene noći prosjedio ispred vrata sobe, čekajući da Lordan “obavi posao”. “Jesi li gotov?” — kao da ga  čujem, dok Zafranović uživa u čarima neke zamamne Čehinje. To se kroz njihove filmove i vidi — dok je Marković snimao ipak pomalo “bezmudaške” filmove, Zafranović ipak je bio malo žešći. Mora da zaista ima ta muda.

Krenuo je kratkim mučnim filmovima (Puška, poslijepodne). Sjećam se crno-bijelog filma Nedjelja (1969) — dvoje mladih (mladića glumi mladi Boris Bizetić) skidaju se do gola i vode ljubav u novogradnji poviše Splita, a promatraju ih tri starca (jedan je Boris Dvornik). Kada zadovolje svoje voajerske potrebe, starci maltretiraju ljubavni par. Svojim igranim filmovima Zafranović je donekle nastavio poetiku nikada shvaćenog Vatroslava Mimice, te je kao i Mimica imao problema i s kritičarima i s publikom.

Prvi je odlučio “počistiti pred svojim pragom” — pa tako 1978. godine snima Okupaciju u 26 slika (tu malo u početku vuče na Viscontijev Vrt Finzi-Continijevih, a sve briljantno završava u stilu Passolinijeva Salo — 120 Sodome). Nitko, ni prije niti poslije Zafranovića, u našem igranom filmu nije otvorenije i hrabrije prikazao morbidnost, užas, izopačenost, nakaradnost i pornografiju zločina. Nakon također sjajnog Pada Italije snima nešto slabiji lezbijski Ujed anđela. Nakon mitološko-arhetipsko-incestuoznog Aloa — praznik kurvi, neshvaćen odlazi iz naše kinematografije.

• dr. Vatroslav Sekulić