Valent, Milko
Pisac, pjesnik, “erotoman”, hipik. Živi “po Vuku” (“Piši kak’ živiš, živi kak’ pišeš”). Rođen 1948. u Zagrebu, fura se na 1968. (ali u Beogradu — mora se priznati da u Zg nije baš bilo šezdesetiosme), na vrhu bio negdje 1988. — skoro kao SFRJ! Čitan. Prevođen. Objavljivan (puno). Pljuvan (isto — puno, pa čak i, što bi rekli, literarno, tj. literally). Nije član.
Budući da se u poeziju kužim k’o Marica u krivi, nju (poeziju) sam uglavnom preskakao i arhivirao (možda jednog dana budem dovoljno obrazovan da to čitam) i uglavnom pratio prozu. Premda bi se moglo reći da je Valentovo pisanje u neku ruku “proza u trapericama”, bolje odgovara “proza u gaćicama” ili bolje “proza bez gaćica” (više bi mu se svidjelo). Naletio sam na Milka Valenta kada sam imao 13 godina. Tada se u knjižari Prosvjeta na Cvjetnom trgu, onkraj kina Zagreb mogla naći jeftinija knjiga. Danas mi zapravo nije jasno kako sam se zatekao tamo in the first place. Vjerojatno sam čekao početak nekog akcijskog filma. However, iz knjižare sam izišao sa Jamom I. G. Kovačića i nekakvim bizarlukom, tj. knjižicom poezije Milka Valenta — Zadimljena lopta. Tada sam mislio da sam je uzeo samo zato jer joj je cijena bila snižena sa 100 na 20 dinara, ali je vjerojatnije da me je, latentnog gay-a kakav već jesam, privukao dlakav i rozi muški corpus na koricama.
Čudno su me gledali ovi iz knjižare, sad da li je to bilo zbog Jame (to je do ovog zadnjeg rata svima išlo na živce) ili zbog Valenta, koljite me, ali ne znam. I tako sam ja u književnost ušao odma’ u glavu — sa Branka Ćopića i Ele Peroci na Milka Valenta. To je ono kao zagrebački “vikend darkeri”; sa Novih fosila i italo-disca drito na Bauhause i Joy Division. Bez prijelaza.
Ukratko, da vam narežem dvaes’ deka Valenta pa da gibam. Tu sve vrvi, buja, kipi iliti “kipti”. Pršti dabome. Zato ga ni ne vole kolege. A i njemu se živo jebe za to. Gdje sam stao? Da; latinski, puno latinskog, medicina, uglavnom gastroenteorologija, i to donji dio (Nikola Kojo: “A postoji i mogućnost detaljnog pregleda rektalnog trakta”), “lunarni rectum”, analno pjevanje (Surfin’ bird, “Pink flamingos”), psihijatrija (mislim da to nije medicina?), underground, fusnote, interpunkcije, bilješke, žene, puno, puuno žena (kunu mi se Džare i Ivica, Valentovi dječaci i nasljednici, da su sve ili gotovo sve priče istinite), anarhizam, izopačenost (ali svaka), provokacija, zanatstvo, underground (još jednom — nije podzemna željeznica), rock‘n’roll i seks. Sada se više i ne sjećam, ali sigurno je bilo i “drugs”. Establišment ga nikada nije volio. Ni onaj politički, ni književni, ni crkveni — neither Kockica nor Kaptol (hm? nije li to bilo isto?). Što je skroz u redu.
Zadojen Quorumom, W. S. Burroughsom, indoktriniran cut up-om i naravno Valentom, marljivo sam izrezivao, lijepio, prepisivao (ubacio sam tu i tamo malo Carmen Klein, koja mi je tada isto nekak’ ležala) iz “Gorkih deserata”, iz “Nježne palisandrovine”, “Ordinacije za kretene” i ostalih klasika i dobivao solidne četvorke, pa čak i petice kod vrlo stroge profesorice hrvatskog jezika. Dapače, bar još trojici polupismenih “šul” kolega i prijatelja (danas sve sami direktori osiguravajućih društava, informatičari i sl.) pisao sam školske zadaćnice s okusom Valentova sjemena i drugih njegovih izlučevina i ovi su se izvlačili s dobrim ocjenama. Znao sam da stroga profesorica ne čita ništa, a kamoli prof. Valenta. Jedan od te trojice polupismenih mi se dandanas kune kako mu se, dok je “bio dežurni”, jednoga dana ukazao Milko Valent, ostavio ličnu kartu na porti i uputio se direktoru škole na razgovor. Zamislite! Malo je falilo da mi Milko Valent predaje hrvatski ili srpski! Možda to i ne bi bilo dobro — kako bih u tom slučaju pisao školske zadaćnice?
Poslije sam u JNA skoro “obrao bostan” zbog Valenta; ulovili me neki visoki Bosanci (a stvarno su i bili iz Visokog!) kako na straži čitam Clowna (zapravo ja sam se bio zabuljio u tv i onu klaunovsku predstavu sa trovanjem na Kosovu, a ovi izvukli knjigu ispod mog jastuka). “U jebem mu mate’ onu ustašku, nakaradnu, vidi ovog šta čita” (Clown se za inat uvijek otvarao na sceni oralnog seksa između majke i četverogodišnjeg sinčića). Ubiše boga skoro u meni.
Jednom sam se obreo s Milkom Valentom u gradu; on je, baš kako je i red, bio mrtav pijan, molestirao je čistačice, starice-slučajne prolaznice (one sa +65 porno kaseta), dosađivao im i nuđao jebanje po kratkom ali dubokom postupku. Mljeo je sve u šesnaest, krivo mi je bilo što nisam imao diktafon, pa da mu objavimo još jedan uradak. Zapravo, koji će mu kurac, ionako objavljuje non stop.
Milko Valent — književnik te rokenroler, ili obrnuto. Štajaznam, kako, u kurac da vam objasnim? To vam je kao Krleža koji jebe, Krleža na tripu, u tom fazonu. Nemojte ići u knjižnicu, tko zna da li ga uopće ima (“Nema ga… nema ga u apotekama”), a sada je i kasno, što niste čitali kada je bilo vrijeme. “Ništa bludno nije mi čudno. Ništa porno nije mi sporno.” (Ovo je zapravo rekao Boro Radaković, koji je i sam “ispao ispod Valentovog šešira” i koji je zaista nosio polucilindar.) “Uvijek sam oduševljen; volim žene; odlučio sam čitav život voziti ih.”
Zaboravio sam vam reći; Valent je bio dobar i za zbariti ponekog komada. Dok su neki Zg darkeri na tulumima recitirali Mažuranića, ja sam sasvim dobro prolazio sa Valentom, kojeg sam doduše morao tu i tamo razblažiti sa, na žalost pokojnim, Draganom Milivojevićem — dušu dalo za brucošice Filozofskog fakulteta, a i pokoja pismena maca sa stomatologije se znala ulovit’. Probajte.
“Milovidni anđeo zvan Azra skanjujući se skutrio na sjedištu. Otkad je ušla nije progovorila ni riječi, nije se čak ni pomakla, kao da je prestala disati. Njezine oči napeto su promatrale putujuću traku autoceste. Kada sam ocijenio da smo se u izobilju naslušali tišine stavio sam jednu kazetu Genesisa…”
Bejbe! Samo da ti još jednom objasnim, bejbe, Milko Valent je bio The Fucker puno prije nekakvog tamo tzv. FAK-a.
- dr. Vatroslav Sekulić