Unikonzum

Naziv prvih samoposluga u Zagrebu i okolici. Prva je otvorena 1957, tada još pod imenom Konzum. Dok sam bila mala, mislila sam da se sve samoposluge na svijetu zovu Unikonzum. Oblik karakterističnog loga — stilizirano razvučena zelena neonska slova — urezao mi se u pamćenje puno prije no što sam uspjela odgonetnuti što ustvari piše. Potkraj 1970-ih u našem kvartu otvoren je golemi Unikonzum, koji je bio toliko lijep da mi nikad nije bilo teško trknuti mami “po kruh i mlijeko”. Prostran i pregledan, s uredno poslaganim proizvodima na policama, s ljubaznim tetama u besprijekorno bijelim kutama i novim Borosanama, uvijek jednako strpljivih s klincima (“Reci dušo?” — “Teta molim vas jedan polubijeli i dvadeset deka posebne i dvadeset deka sira trapista i dvije pletenice s makom i…” — “Daj bude teta pogledala ceduljicu”), izgledao je kao iz Jacques Tatijevih filmova.

Poslije će Unikonzum moga djetinjstva biti zamijenjen jednim drugim; onim na Ilici, u blizini Trga — mala zbijena samoposlugica produženoga radnog vremena, čiju su redovitu klijentelu osim lokalnih cugera i srednjoškolaca koji su se tamo snabdijevali “žderilom” i “cugom” za tulume, uglavnom činili zagrebački pankeri, koji su si s tetama bili na “ti” i koji bi tamo, nažicanom lovom, vodili cure na pivo (“Zemi si Nikšićko, to ti je najbolje”).

Kupljeno pivo pilo bi se u obližnjoj veži, koja se u jednom trenutku, na uzaludno negodovanje stanara, pretvorila u “popularno okupljalište mladih”, gdje se odlazilo kad bi se sa izabranom “žrtvom” htjelo biti one on one. “Žrtva” bi uglavnom zbunjeno zurila u svoju flašu piva, smišljajući izgovor da se što prije vrati škvadri koju je ostavila u Omiću, gdje joj je ustvari bilo puno zabavnije nego u toj smrdljivoj veži s nekakvim nasrtljivim pankerom i flašom piva za koju nije znala kako da je poduhvati.

• Iris Adrić