Studio B
Legendarnu beogradsku radiostanicu osnovao je prvog aprila 1970. godine novinar Borbe i dopisnik iz Njujorka Dragan Marković. Preteča Studija B bio je Radio Avala koji se nije nalazio, kako mnogi misle, na poznatom brdu pored Beograda, već na Terazijama. Ova stanica je radila nedelju ili dve, da bi potom bila zabranjena. Nukleus ove kratkotrajne radioavanture okuplja se ponovo 1970., i tako nastaje Studio B. Možda sam pristrasan, ali po mom mišljenju Studio B je najznačajnija medijska kuća u Beogradu ikada. Prvi je 1970-ih godina davao veću minutažu frontmenu nekog rock-benda nego predsedniku SIV-a. Smeštena na dvadesetčetvrtom spratu palate “Beograd”, ova radio-stanica je počela da snabdeva radne ljude i građane glavnog grada običnim vestima, kao što su one o gradskim saobraćajnim gužvama, nestancima vode i struje itd. Do pojave Studija B radijski prostor bio je popunjen programima Radio Beograda koji su, u odnosu na Studio B, bili ozbiljni “kao infarkt”, kako kaže Ordel (S. L. Jackson) u Tarantinovoj Jackie Brown. Upravo ta ležernost širila je famu o Studiju B, koja je potom stizala i u ostale krajeve SFRJ. Znam da je Jura Stublić, pevač grupe Film, obožavao ovu beogradsku radio-stanicu i žalio što u Zagrebu nema slične. Ostala je i njegova pesma “Dobre vibracije”, snimljena uoči raspada zemlje, sa sledećim stihovima: “Kad bih bio Studio B / Slao bih samo dobre vibracije”.
Počev od 1970-ih godina, najpoznatiji voditelji i zaštitni znaci Studija B bili su Duško Radović i Đoko Vještica.
Pisac Duško Radović je, svojom jutarnjom emisijom “Beograde, dobro jutro”, budio Beograđane britkim opaskama na najrazličitije teme, od komunalnih preko filozofskih pa sve do političkih. Pored običnih građana, budio je tako i partijske strukture, kojima njegovi aforizmi nisu prijali. Tako je Radović skinut sa programa ove radio-stanice negde tokom prve polovine 1980-ih godina.
Đoko Vještica bio je voditelj Beogradske razglednice, koja se emitovala svakodnevno u 7:30 ujutro, pa za moju generaciju ostaje upamćen kao “čovek na pola sata od školskog zvona”. Za mene je bilo zadovoljstvo da se tokom letnjeg raspusta probudim i uključim Studio B, znajući da mogu slobodno da slušam Vješticu do kraja emisije bez domaćeg zadatka, iako me nimalo nisu zanimali komunalni problemi.
Tri dj-a su bila bitna za formiranje zvučne slike Studija B: Marko Janković, Zoran Modli i Sloba Konjović, čovek sa ogromnim brkovima, čuven po rečenici kojom je završavao emisije: “Zadržite osmeh na licu, jer tako je lepo biti srećan”, bio je jedan od četvoro Jugoslovena prisutnih na čuvenom rock-festivalu na engleskom ostrvu Vajt. Nekoliko puta je dolazio i odlazio sa Studija B. Poslednji njegov dolazak bio je kada je petog oktobra 2000., sa grupom demonstranata, zauzeo Televiziju Studio B.
Zoran Modli je jedan od najpoznatijih disk- džokeja u SFRJ, poznat po vođenju radio-programa iz aviona, kojim je istovremeno upravljao. Danas radi kao pilot JAT-a.
Ipak, najveći i najlegendarniji zaštitni znak Studija B bio je i ostao Sloba Konjović, glavni muzički urednik ove stanice još od prvog aprila 1970. pa sve do danas. Dobro odabrana muzika, koliko i glasovi voditelja, bili su ono što je moju generaciju privuklo ka Studiju B. Već trideset dve godine 80% dnevnog i noćnog muzičkog programa sačinjavale su top ten stvari, bilo da su preuzimane sa komercijalnih ili indie lista. Kao klinac sam znao, ili sam mislio da znam, da imitiram glas Slobe Konjovića. Sećam se da su na jednoj ekskurziji, u osnovnoj školi, tražili od mene da sednem do vozača, uzmem mikrofon i kasetu koju je neko poneo i počnem sa svojom verzijom “Diskomera” — nedeljne domaće i strane top liste, koju je najpre vodio, a potom samo uređivao, upravo Sloba Konjović. Sećam se da mi je razredna, koja me je sigurno smatrala budalom, kada sam se vratio na svoje sedište rekla: “Rosiću, nisam znala da si talentovan.”
Tri emisije koje je Sloba Konjović vodio i uređivao bile su “Diskomer”, “Parada albuma” i “Vibracije”. Slušajući samo ove tri emisije, bez ikakvog problema bili biste upućeni u sve muzičke tokove. Moja velika paranoja pred odlazak u vojsku u Sloveniju bila je da ću, budući da talasi Studija B do tamo ne dopiru, ispasti iz svih trendova i vratiti se kući kao moron. Što se i desilo, pošto sam iste te godine, tokom redovnog odsustva, kupio novi album Majkl Džeksona.
Treba reći da je Sloba Konjović bio i neposredno uključen u stvaranje ovdašnje rock-scene. Njegov nastup na legendarnoj Gitarijadi na beogradskom sajmu zabeležen je u filmu Živojina Pavlovića Kad budem mrtav i beo. Na prelazu u 1980-e godine svirao je u grupi Kozmetika, najvećem Bg art-rock sastavu.
Njihova prateća aktivnost, časopis Izgled, kao i do današnjih dana neprevaziđena umetnost pravljenja zabava, mogli su da vas ubace u zablude i pogrešne projekcije oko moći beogradske noćne scene, koja je konačno raspršena dolaskom antibirokratske revolucije. Izgled do danas ostaje najbliži pandan američkim magazinima vorholovskog tipa.
Ali, najveći doprinos Slobe Konjovića je u profilisanju audio-slike Studija B. To pumpanje glasom, koje je preneo na sledeće generacije radio-voditelja, kao i uvek nova muzika, učinili su tih 1970-ih godina ovu stanicu jedinstvenom u SFRJ.
Sećam se vožnje od centra Zagreba do Jugotona u Dubravi 1982. godine. Taksista je slušao dnevni program Radio Zagreba, a moj prijatelj Vlajsa i ja otkrili smo da je “čak i Radio Beograd brži”.
Onda punk: Konjović ga je doneo na radio (a Pera Luković u časopise). 1970-ih, vraćajući se sa svojih čestih putovanja u London, donosio je u Beograd najnovije punk i new wave albume i prenosio atmosferu koju bi zatekao na ulicama ili prilikom susreta sa vodećim likovima ovog muzičkog pravca. To njegovo brzo upijanje i širenje novih žanrova održalo se do današnjih dana. Kreator je radija 949 (zapravo, drugog programa radija Studija B), koji u potpunosti prati novu, uslovno rečeno tehno-produkciju sa svim njenim podžanrovima.
Jedna od bitnih stvari kod Studija B jeste njegov omladinski program Ritam srca, koji će 1989. godine prerasti u novu beogradsku radio stanicu B92, najvažniju medijsku kuću u Srbiji 1990-ih godina. Godine 1990. počinje sa radom i TV Studio B. Kao i u slučaju radija dvadeset godina ranije, predstavljao je ogromno medijsko osveženje. Međutim, ova TV-stanica nije uspela da iskoristi svoje startne prednosti u odnosu na ostale. Prosečni novinari (izvan političke i muzičke redakcije), prelaz znatnog broja kvalitetnih ljudi na televiziju B92, učinili su da Televizija Studio B tavori na medijskoj margini i da, sa izuzetkom nekih političkih emisija, na ovoj TV-stanici ne možete naći gotovo ništa zanimljivo.
U dva tri navrata imao sam priliku da radim na radiju Studija B, ali nisam. Neke drage stvari iz detinjstva često sam sebi predstavljam većim nego što one zaista jesu, i famu koja ih okružuje uglavnom svesno uvećavam. A da bi fama i misterija dragih stvari, od kojih je jedna i Studio B, bile u meni uvek velike, nikad ne dozvoljavam sebi da se sa njima u potpunosti suočim, što bi rad u ovoj kući svakako predstavljao. To sam shvatio i pre neki dan, kada sam se peo na najviši sprat palate “Beograd”, gde je smešten radio Studio B. Išao sam tamo da sretnem Slobu Konjovića i predložim mu da napiše nešto za ovaj Leksikon. Iznad vrata studija bila je upaljena crvena on air lampica kao i kada sam prvi put, sa velikom tremom, davne 1980. godine gostovao u emisiji “Prekobrojni čas”. Skrenuo sam u hodnik levo i uskoro se našao u Slobinoj kancelariji, kojom su dominirali Red zvučnici na kojima je 1982. godine u Bezistanu svirala grupa Kozmetika. Tada sam ponovo shvatio da je Studio B moguće voleti samo spolja, a ne kao zaposlen u njemu, sa svim sranjima oko neisplaćenih regresa, dotrajale opreme i boljih ponuda drugih medijskih kuća.
- Branko Rosić