Stranci

Ne zna se pouzdano tko je bio prvi “stranac” — čitaj “zapadnjak” na domaćoj pop-sceni, ali bi se sa sigurnošću moglo reći da nije krenulo od glazbenika nego od “tehničke službe” — producenata i snimatelja. Neil Harrison, engleski snimatelj koji je radio s Dugmetom na njihovim najvažnijim albumima, prvi mi pada na pamet. Onda, od kolega, bio je Peter McTaggart, snimatelj i producent Olivera Mandića.

Među prvim glazbenicima na “privremenom radu” bili su Chris Nichols (Krsta Nikolić, kako su ga krstili) — klavijaturist u jednoj od zadnjih postava grupe Time — i bubnjar David Moss, Njujorčanin što je svirao sa Točkom. U razgovoru za NIN prije par godina pričao je o trenutku kad je prvi put stigao u Kragujevac i tamo ugledao tarabe i kokoši… Bez obzira na prvi dojam ovcoliki David je ostao dugo kod nas. Pamtim divan trenutak kad je za svirke u Zagrebu s Točkovim triom — grupu su činili Točak, Lola Andrejić i on — baš njega dopalo da drži konferansu, jedinog non native speaker-a u bandu!

Stranac koji je najduže i najuspješnije radio s jednim bandom kod nas, nesumnjivo je bio Englez John McCoy, basist Ian Gillan band-a,  čovjek koji je producirao najbolje albume Riblje čorbe. Obrijane glave, s bradom i velikim brkovima, permanentno skriven iza crnih ray- banica, ekscentrični ali disciplinirani McCoy, ostvario je s Čorbom, po kreativnosti i mnogo čemu drugom, naročitu suradnju.

Priča o Johnu McCoyu jedna je od najglamuroznijih u domaćem rock‘n’rollu: kada je Bora Đorđević došao 1981. u London, na aerodromu je uzeo NME i Melody Maker i rekao: onaj ko je producirao ploču koja je na prvom mjestu top-liste, biće moj producent. Na prvom mjestu bio je “Future shock” Gillan band-a, and the rest, kako kažu, is history…

Što se producenata tiče, već pred kraj 1980-ih (i pred kraj uopće) stigao je i Grko-Australijanac Theodor Yanni, snimatelj između ostalog i Simple Mindsa. Ovaj je podatak vjerojatno presudio da ga je angažirala Ekatarina Velika. Yanni je s bandom surađivao na njihova dva najkomercijalnija albuma (“Ljubav” i “Par godina za nas”) i bio s njima za njihova kreativno i inače najuspješnijeg razdoblja. Producirao je i debi Viktorije, jednu dobru i meni posebno dragu ploču.

Od glazbenika sa strane pada mi na pamet i bivši King Crimson saksofonist Mel Collins koji je radio s Atomskim skloništem (na “Mentalnoj higijeni” odsvirao odličan solo u “Mutnoj rijeci”) i na još nekoliko domaćih ploča. Ipak, od “gastarbajtera” dva su posebna: oba, čudom, iz iste zone — točnije iz Beneluxa. Prvi je Stephen “Stipe” Kipp, nizozemski basist u povratničkoj postavi Džonijeve Azre, simpatični mellow hippie iz Utrechta i tvorac kovanice “Teško ovo život”. Drugi je još zanimljiviji — Jean-Jacques Roxam, gitarist niške Galije.

Roxam je nekim čudom stigao u Niš i postao ritam-gitarist banda Neše Milosavljevića. Crni Belgijanac, sa svojim dreadlocksima, jeans jaknama odrezanih rukava i minđušom u obliku lista marihuane, udahnuo je vlastitom pojavom točno onu internacionalnu notu potrebnu da bi band izgledao svjetski. Taman kad je Jean-Jacques osvajao istočnu stranu zemlje (Galija nije zapadno od Une predstavljala ništa), njegov bivši band Vaya con dios postaje svjetsko ime sa “Don’t cry for Louie”, pa smo i tu imali “insajderski” uvid u stvari.

Patološki mrak nije zaobišao ni ovu, inače predivnu priču: Roxam je bio oženjen lokalnom curom u Vrgorcu, u Dalmatinskoj Zagori. Kao gitarista niškog banda i njega su zakačile “godine raspleta” — s jedne strane podbadanja “zabrinutih” za hrvatskog zeta, a s druge “istorijska objašnjenja” (vidi: “Mi znamo sudbu” Galije), pa sam čuo da ga je netko nazvao i “ustašom”. Čovjek nije ni u crnce mogao pobjeći od Srba i Hrvata!

  • Đorđe Matić