Stojaković, Jadranka
Naša najbolja i najuspješnija kantautorica provela je djetinjstvo uz baku Dalmatinku, koja je slušala Mariju Kalas i kancone Domenika Modunja. U večernjim satima, s ujakom, jazz-muzičarem, slušala je jazz-program Radio Luxemburga i zavoljela Dukea Ellingtona i Ellu Fitzgerald. Poslije se prebacila na domaću pop-scenu, Crvene Koralje prije svih.
Na nagovor “raje” iz razreda, kao učenica škole za primijenjenu umjetnost u kojoj se više sviralo nego crtalo, pojavila se na festivalu Mladi pjevaju proljeću 1968. Na audiciji je svirala blues harp i gitaru, kao posljedicu zaljubljenosti u Boba Dylana. Ušla je u izbor sa zadatkom da nauči “Starog Pjera”, tada popularnog Ivice Percla. Nakon festivala, nekoliko uspješnih krenulo je na turneju po Čehoslovačkoj sa grupom Codexi (gitaru je svirao Željko Bebek, a pjevala je Ismeta Dervoz). Neposredno po povratku s turneje, u školi su osnovali grupu u kojoj je počela svirati bas. Odlazili su na čuvene “igranke” u Fis, sarajevski klub gdje su svirali Indexi. Bila je fascinirana pjesmom “Plima”, njihovim remek-djelom.
O Sarajevu toga doba rekla je: “Sarajevska unikatna kulturna atmosfera je vjerojatno uticala na sve značajno što se desilo u muzici, umjetnosti, literaturi, uopšte u komunikaciji kao nastavku realnosti različitih kultura iz različitih vremena. U mojoj isto tako miješanoj familiji slušala sam različite poetske priče, pjesme — da ne govorim o praznicima i jelima. Moram priznati da se osjećam bogatom baš zbog tog iskustva koje mi je pomoglo u shvatanju različitih kultura u životu i stvaralaštvu.”
Kao vrlo mlada ali već zrela glazbenica, putovala je po Evropi s orkestrom svog ujaka: “U tom periodu čestih putovanja i stanovanja u nekoliko zemalja Evrope, najviše sam bila šokirana razlikom na emotivnom polju. Nailazila sam na ljude koji se emotivno ili troše prekomjerno ili se skoro uopće ne troše. Mogu reći da sam se u Norveškoj najljudskije osjećala. Šteta što je klimatski takva kakva jest, imala sam ozbiljnu namjeru da ostanem.”
Po povratku iz Zapadne Evrope pisala je glazbu za teatar, dokumentarni i dječji program na televiziji, izvanredno studirajući filozofiju i psihologiju, nastupajući ponekad na festivalima. Diplomirala je likovnu umjetnost — poslije će raditi izložbe i koncerte, vezane uz koncept pod nazivom “Pjevam pjesnike”.
1970-ih nastupa na turnejama sa Zdravkom Čolićem, Kemalom Montenom i ostalima iz prve jugoslavenske pop-lige: “Mislim da mi je to bio najsretniji period, posebno zbog turneja po cijeloj zemlji provedenih sa kolegama — ne samo onima iz Sarajeva. Menadžeri su me često pitali mogu li proširiti repertoar ‘malo normalnijim’ tekstovima i melodijama da me publika bolje shvati i prihvati, uz opaske tipa: ‘jel ti to i večeras filozofiraš?’”
U to vrijeme snima svoje najbolje albume i pjesme, sa sjajnim suradnicima — Goranom Bregovićem (“Čekala sam”, koja će revival doživjeti 15 godina po originalu), Rajkom Dujmićem, pjesnikom Duškom Trifunovićem i drugima. Početkom 1980-ih ima kult hit s obradom Šantićeve “Što te nema”. Za gostovanja na nekom festivalu, izvodi je i u Japanu. Pjesma postaje hit, pa Jadranka 1988. seli u Tokyo.
- Đorđe Matić