Spomenar

Mali album lijepo ukrašenih korica koji su djevojčice u dobi od sedam do jedanaest godina jedna drugoj ispunjavale crtežima i stihovima “za uspomenu i dugo sjećanje”. Spomenar bi na prvoj stranici obično imao upozorenje: “Piši, riši, ali znaj, listove mi ne trgaj”. Ispunjavanje je bilo podvrgnuto strogim estetskim kriterijima — najviše se pažnje poklanjalo što ljepšim crtežima (dominirali su cvjetni motivi i “srčeka”), te što ljepšem rukopisu. Vrijednost spomenara ovisila je o tome da li ga je ispunila najpopularnija djevojčica u razredu. Neki od najčešćih spomenarskih stihova su: “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”, “Nek ti ovaj cvjetak reče koliko ti želim sreće”, “Ko ti ovako koso piše, taj te voli ponajviše”, “Ljubav svaka nije za đaka” i sl. Popularno je bilo i presaviti ugao stranice, pa na poleđini napisati: “Otvori u slučaju rata” pa kad se otvori piše: “Budalo ne sada!” Povijest će se grubo narugati ovoj nedužnoj dječjoj šali. Ispunjavanje spomenara bilo je, kao i u toj dobi popularno skupljanje salveta, isključivo za curice. Ulaskom u pubertet spomenari bivaju zamijenjeni leksikonima, koji uživaju nečuvenu popularnost ne samo među curama nego i među dečkima.

  • Iris Adrić