Some boys
Godine 1979. održan je veliki koncert Bijelog dugmeta na stadionu JNA u Beogradu. Od jutra do večeri smenjivale su se grupe iz čitave SFRJ, kao i gosti iz Italije — grupa Revolver. Negde oko četiri ili pet popodne na binu se popelo Prljavo kazalište, zagrebački bend koji je bio vlasnik drugog pank izdanja u Jugoslaviji — singla “Televizori”.
Na ovom nastupu svirali su numere sa debi-albuma upravo objavljenog u produkciji zagrebačke diskografske kuće Suzy. Tog dana ostali su upamćeni po odličnom imidžu pevača Davorina Bogovića (obučenog u kožu za razliku od pseudo-mod looka ostalih članova benda) kao i po srednjem prstu koji je uputio Gradi Veljkoviću, menadžeru Bijelog dugmeta kada je ovaj, zbog prekoračenja minutaže, zahtevao da Kazalište odmah siđe sa bine. Publika je bila već iscrpljena od celodnevnog iščekivanja glavnih zvezda tako da je refren pesme “Some boys” (“Ja sam za slobodnu mušku ljubav”) ostao nerazumljiv i zagubljen u stadionu uglavnom ispunjenom hipicima iz Tuzle ili Virovitice, uz dvadesetak beogradskih pankera. Međutim, nekoliko dana kasnije, svako ko je kupio album Prljavog kazališta mogao je da registruje da je reč o prvom gej-tekstu u yu-rocku. Sam naslov pesme “Some boys” bio je odgovor na “Some girls”, veliki hit Rolling Stonesa, što je bilo razumljivo ako se zna da je vođa Kazališta bio njihov veliki fan.
Eto, i to se konačno dogodilo. Pola godine pre Titove smrti, na radiju se zavrtela stvar o dečaku koji voli druge dečake. Sledeće, 1980. godine, Oliver Mandić je snimio legendarni TV-šou “Beograd noću” i ostao upamćen kao prvi muškarac jugoslovenske muzičke scene koji je nastupao in drag. Emisija koju je režirao Stanko Crnobrnja, a “koncipirao” umetnik Kosta Bunuševac, izazvala je dotada nezapamćene reakcije. Nagrađena je Zlatnom ružom na televizijskom festivalu u Montreu, a zanimljivo je da je gledalac iz Zemuna, na pojavu Mandića u štiklama, uskoj suknji i sa šminkom na licu, razbio svoj televizor u besu. Tako je reakcija izazvana prvom pojavom Sex Pistolsa na BBC-u 1976. godine replicirana i u Beogradu, ali sa poslovičnim kašnjenjem od pune četiri godine.
Iste godine nastaje i tzv. “Beogradska alternativna scena”. Prvi objavljeni singl (“Retko te viđam sa devojkama”) pripadao je grupi Idoli. Pojavio se kao poklon- ploča časopisa Vidici. Za razliku od daleko eksplicitnije “Some boys”, ovde se gej-identitet pojavljuje kao nerazrešivo pitanje i tajna. Drugi album Idola “Odbrana i poslednji dani” iz 1982. godine, većina je upamtila po koketiranju sa pravoslavljem i po Miroslavljevoj ćirilici na omotu. Ali pesma “Moja si” ostala je nešto najzanimljivije što je te godine urađeno na ovdašnjoj rock-sceni. U tekstu nalazimo i deo: “Sebe gleda dok se pretvara / On bi želeo biti ta devojka / On bi želeo da ga vole drugovi…” Pesma se najlakše čita kao pubertetski samoerotski transvestit-šou dečaka u kupatilu, pa je tim bizarnija činjenica da je muzički prožeta pravoslavnim pojanjem. Ostaje upamćena kao za sada jedini susret gej-senzibiliteta i pravoslavlja u pop muzici.
1982. godine zagrebačka grupa Xenia objavljuje svoj prvi singl “Moja prijateljica”, kao još jedna new wave grupa koja za svoj debi odabire sličnu tematiku, a ujedno i prvi eksplicitno lezbejski tekst u yu-roku. Pevačica Vesna Vrandečić pevala je o svojoj prelepoj prijateljici, ubacujući između ostalog i stihove poput: “Muškarci bi da je diraju bez mene”. Iste godine, pojava beogradskog dueta D’Boys označila je do tada najdirektniji flert sa gej-fazonom. Sve je ostalo samo na flertu. Na njihovom velikom beogradskom koncertu u SKC-u juna 1982. godine mnogi homoseksualci, koji su došli da vide grupu o kojoj se pričalo kao o gej-bendu, bili su zatečeni infantilnom heteroseksualnom lirikom dvojice mladića u godinama. Ipak, D‘Boys ćemo pamtiti kao najveću klupsku kemp-atrakciju tog vremena.
U drugoj polovini 1980-ih u Ljubljani nastaje grupa Borghesia. Ovaj grad je već bio poznat kao prvi jugoslovenski grad sa gej- udruženjem (Magnus), kao i sa tradicionalnim gej i lezbejskim filmskim festivalom. Polovina benda, Aldo Ivančić, bio je izgledom najautentičniji gej lik tadašnje alternativne scene. Izgledao je kao biker iz Village People, i time predstavljao jedinog “mačo-klona” na jugoslovenskoj sceni. Naslov njihove pesme “No hope no fear” je parafraza rečenice kojom je ukrašen Karavađov bodež u istoimenom filmu Dereka Džarmana.
- Branko Rosić
Slobodan Milošević — bilo je ime protagonista Radivojevićevog kultnog filma Dečko koji obećava, a glumio ga je veliki Aleksandar Berček. “Dečko” odbacuje sve građanske norme pa i onu heteroseksualnu, te umjesto slušanja Visockog prelazi na new wave. “Konkurent” njegovoj malograđanskoj djevojci (Gordana Gadžić) je Dušan Kojić-Koja, koji glumi camp muzičara po imenu “Pit” (“Maša, Maša, otkud bujica ružnih reči sa tako lepih usana…”). Pit i Slobodan (i pokojni VD na bubnjevima) imaju u filmu i band koji nastupa u SKC-u, a dio teksta pjesme, napravljene po principu question & answer (kao često kad je u pitanju par) ide, ako se dobro sjećam: “Ja neću najbolju devojku… jer ti si moj — i ja sam tvoj, želim da se vratim tebi.” Film sam posljednji put gledao prije petnaestak godina pa se možda varam, ali gej-rocker Pit se na kraju ubije zbog Slobodana Miloševića. Some boys indeed!
- Đorđe Matić