Smak
Najveći kragujevački i jedan od najvećih jugoslavenskih rock-bandova. Predvođen mističnim čačanskim gitarističkim virtuozom Radomirom Mihajlovićem-Točkom, Smak je u nekoliko godina po popularnosti bio second to, drugi samo Bijelom dugmetu. Čudnovato je kako se iz tako male sredine u jednoj grupi moglo skupiti toliko muzičara svjetskog nivoa: neopisivo visoko impostirani pjevač Boris Aranđelović, tip duge crvenkaste brade i kose i najnerazumljivije dikcije ikad u nas; hi-hat velemajstor, bubnjar Kepa Stojanović, basist Zoran Milanović, klavijaturisti, Miki Petkovski i keyboard wizzard, enfant prodige Laza Ristovski. Sa svojim kompliciranim sympho-hard rockom, duboko se naslanjajući na naš folklor, Smak su, kažem, kaskali samo za Dugmetom. Ali — postojala je tu bitna razlika — “ozbiljni” rock-fanovi doživljavali su pogrešno, Dugme kao tinejdžerski band dok su Smak bili predstavljani kao pravi umjetnici. Smak im se oduživao s kamatama — često naivno pretenciozni, s dirljivo “dubokim” tekstovima na granici kiča, kragujevački rock-majstori shvaćali su sebe, kao što je u to kasno modernističko vrijeme bilo i red, vrlo ozbiljno, do samovažnosti skoro…
Imali su i zašto — nekako bolećivo osjetljivi, s posebnom šumadijskom tugom s jedne, i neopisivo čvrsti, uvježbani do boli i raskošnih instrumentalističkih sposobnosti, s druge strane — na toj napetosti bili su muzički užasno uzbudljivi. “Daire”, “Biska 23”, “Ulazak u harem” (domaći gitaristički standard), “Mračni mol”, “Crna dama”, “Blues u parku”… Smak su u svoje najkreativnije doba ostavili više klasika nego što je pristojno. Centralna figura grupe bio je R. M. Točak. Sav sazdan od legende i misterioznosti, u lokalnim okvirima već i prije stardoma — maltene opstojeći na mitu, na priči — ali zato sasvim stvarnog, opipljivog znanja, tehnike i emocionalnosti, Točak je beskrajno fascinantan lik: mršav kao isposnik, sa fizionomijom pravoslavnoga kaluđera križanog image-om hippie-rock ikone, sa svojim tetoviranim “točkom” na zapešću virtuozne desnice (čuvenog sviranja bez trzalice, naročite atraktivne finger picking tehnike). Mnoge “poznatije” scene nisu se mogle podičiti takvom, u startu, larger than life figurom…
Kad su vremena postala teška i iz izmaglice i nestvarnosti sišla u banalno zlo, Točak se — umjesto da se, kao i mnogi drugi iz tog vremena, konformistički baškari u visinama — spustio u društvo, i svojim građanskim držanjem učinio što treba, pokazavši ono što su mnogi od nas znali — da je u pitanju veliki umjetnik — što osim duhovnosti podrazumijeva i duboku humanost.
- Đorđe Matić