Slavnić, Zoran
Legendarna jugoslavenska košarkaška desetka. Nadimak Moka dobio po moka torti, koju je kao klinac njupao. Vižljasti, prgavi, zajebani, vragolasti, prefrigani, lukavi playmaker — u pravom smislu te riječi.
Izrastao sa beogradskog asfalta, košarku je počeo igrati na “betonici” — mi iz Zg to zovemo hakl, a oni basket. Vječiti zvezdaš, premda je igrao i za Partizan (pa mu se i sin logično zove Zvezdan), bio je od 1973. standardni jugoslavenski reprezentativac. Možda je to mogao biti i prije, ali nije ga “gotivio” trener Ranko Žeravica, koji je zahtijevao racionalan pristup igri. Slavnić sigurno nije bio takav. Morao je čekati da kormilo preuzme promućurni Mirko Novosel-Glista pa da povede reprezentaciju na evropski i svjetski tron. Zapravo, ne puštajući ga u reprezentaciju, Žeravica je negirao jugoslavensku košarku i sve ono po čemu i zbog čega ona jest. Lucidnost, nepredvidivost, igra bez šablone, fintiranje, totalna zajebancija i na kraju valjda genetska sklonost bacanju ovalnih oblika sa ramena — to je bila jugoslavenska košarka, a Zoran Slavnić bio je idejni tvorac takve akcije. Takav je bio i Krešimir Ćosić, prvi pokretni i “pametni” centar na svijetu, ali tek u suradnji s pametnim plejom kakav je bio Moka mogao je dati najbolje partije. Po mnogima najbolja petorka bila je Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Delibašić i Ćosić. Prvu zlatnu medalju osvojili su na SP u Manili 1978., a poslije, u ponešto izmjenjenom sastavu, olimpijsko zlato u Moskvi 1980. Naslijedili su ih Dražen Petrović, Zdovc, Paspalj, Rađa i Divac.
Zoran Slavnić bio je lafčina i šmeker. Onako širokog ciničnog osmijeha, kao klincu bio mi je prekrasan, danas mislim da sam čak bio zaljubljen u njega, u to predškolsko i osnovnoškolsko doba. Zbog njega sam i zavolio košarku, smatrajući da nas baš ona, kao najproduhovljeniji sport, dostojno predstavlja u svijetu.
Za njegov balkanski inat, “drčnost”, sportski bezobrazluk, a opet i upornost, sklonost treniranju, disciplinu u svoj toj prividnoj nediscipliniranosti zaslužna je valjda i genetika (otac Srbin, a majka — get this — Njemica). Poslije je postao uspješan trener, prvo kao pomoćnik pehisti Kreši Ćosiću, s kojim je u Atenu 1987. vodio juniorsku reprezentaciju predvođenu Divcem, Đorđevićem i Draženom Petrovićem, potpomognutu veteranom Ratkom Radovanovićem, a poslije i kao igrač trener u Šibenci, gdje je Dražena Petrovića s 15 godina otisnuo u svijet seniora.
Dvije važne epizode treba spomenuti. Prva je finalna utakmica protiv “Zbornaje komande” 1977. godine na Evropskom prvenstvu u Liježu. Minuta i pedeset do kraja, Slavnić (sa omanjom fudbalerkom na glavi) prvo nuđa loptu protivničkom igraču, a onda sa Kićom počinje legendarnu odbojku. Jerkov promašuje nakon toga šut iz daljine, ali Slavnić ponovno lovi loptu i ponovno zove Kićanovića na centar. Protivnik je nemoćan. Ovu scenu godinama ste mogli gledati kao špicu “Sportskog pregleda”. Slavnić se dan danas kune da niti slučajno nije bilo riječi o ponižavanju protivnika, već samo o pokazivanju nadmoći i sreće.
Druga za Moku karakteristična scena odigrala se na Olimpijadi u Moskvi. Na utakmici protiv Talijana robusni Dino Meneghin divljački je nasrnuo na krhkog Dragana Kićanovića, nakon čega nastaje sveopći krkljanac. Razjareni grijač klupe, desetobojac Goran Grbović stisnutih šaka podignutih na gotovs ulijeće u teren. U isto vrijeme, tražeći pravdu, Zoran Slavnić preskače preko zbunjenih sudija, penje se na zapisnički stol odakle nogama replicira uvijek prljavim digićima. Takav je bio — prava igračina, pravi fighter, nikada gubitnik.
- dr. Vatroslav Sekulić