Siroče

Gledati “Siroče” bio je jedan od tužnijih TV-doživljaja. Priča je jednostavna: II svjetski rat je završio, u nekoj varošici živi jedan dječak bez roditelja — ratno siroče. Pomalo delinkventan, ošišan na ćelavo, znate kako to ide, sindrom Grge Čvarka ili Žike Živca, pomaže i brani slabije, ali uvijek najebe. Kada ga netko naljuti i podsjeti da je sam na ovome svijetu (nismo li svi?), redovito bježi u nekakvu močvaru, penje se na drvo i plače. Naravno, ne voli ga gojazni sin pekara, koji molestira ostale đake, pa ga Siroče bocne viljuškom u dupe (“Moje debelo meso, moje debelo meso!”— tada sam prvi put čuo taj izraz). Nakon toga slijedi jedna od boljih replika Danila Bate Stojkovića, koji igra direktora škole (kao i u “Idemo dalje”, seriji o učitelju, koja je bila sličnog senzibiliteta kao “Siroče”; oboje valjda režirao Zdravko Šotra), onako kako je to Bata uvijek iz jednog daha, a opet gotovo astmatski izgovarao: “Pa deco moja, zar se nismo dovoljno ubijali”. Na kraju balade, a stvarno je tužna bila, Siroče povrijeđen odlazi zauvijek u močvaru, gdje se vjerojatno utaplja, a cijela škola ga traži. Djeca bolno dozivaju “Siroočee jaavi see!” Samo jeka. Evo opet plačem.

  • dr. Vatroslav Sekulić