Pogorelić, Ivo
Pijanistički genije i zasigurno najveći klasični instrumentalist kod nas ikad. Nakon završetka školovanja u Moskvi, kamo je otišao kao dvanaestogodišnjak, počeo je najprije pohod na Zapad, da bi nam se, osvojivši ga potpuno i brzo, tek onda vratio. Svoj debut u Americi imao je u njujorškom Carnegie Hallu, a nakon recitala štampa ga je usporedila sa Horowitzom i Rahmanjinovom.
Hrabrošću rijetkom u klasičnih muzičara, umjesto reproduktivne doslovnosti birao je slobodu i zaista interpretirao, tumačio komade koje svira, davao svoje osobno, jedinstveno viđenje nedodirljivih kanonskih djela. S respektom samo prema muzici, ignorirao je sve ostalo — škole, konvencije, zadanosti ali i vrijeme. Teško je biti ravnodušan prema trenutku, prema utjecaju svijeta i vremena u kojem čovjek živi, a Pogorelić je bio u stanju da bude takav umjetnik, pa je i New York Times u tom smislu napisao za njegovo sviranje da je “two hundred years ahead of his time”.
Ekscentričan, gospodskih crta, sofisticiran — sav od svilenih šalova i jakni od tvida, sa raskuštranom “umjetničkom” frizurom i meka dubrovačkog izgovora — Ivo Pogorelić, zvijezda po sebi, po svojoj ljudskoj supstanci, bio je u jednom trenutku i općejugoslavenska pojava — početkom 1980-ih čak su i domaćice znale tko je. Obični ljudi, ako i nisu razumjeli njegovu umjetnost, znali su je poštivati i diviti joj se, što je apsolutno istočno-evropski, realsocijalistički fenomen.
Trebalo bi i zato pitati televiziju da prikaže snimke iz onoga doba, na primjer jednoga iz serije recitala koje je Pogorelić održao, ako se ne varam, negdje u jesen 1981. — uz elitnu publiku i connaisseure u njihovim stalnim stolicama, na podu prepunoga Lisinskog, mogle su se vidjeti zanesene dugokose djevojčice u sajmonicama i traper-jaknama, koje kao da su upravo stigle s koncerta Azre, Riblje čorbe ili Gillan banda, kako koncentrirano sjede i prate Bachovu Suitu br. 2 ili Prokofjevljev Treći koncert. Sve ono najbolje, sve zainteresirano, najvredniji ljudi onoga doba bili su ili su htjeli biti na tim koncertima.
Ivo Pogorelić je već trideset godina internacionalna pijanistička veličina i snima albume za najveće diskografske kuće, a njegov status baziran je samo i jedino na vlastitu umijeću. Nikada i nigdje se njegovo ime nije spomenulo, niti se spominje u vezi s krajevima odakle dolazi. Kod publike kojoj se Pogorelić obraća, najelitnije od svih umjetničkih, kada čovjek dokaže svoju genijalnost — nepristojno je i nedžentlmenski spominjati takve stvari, a osim toga je i nevažno — “Ivo Pogorelich” je pojam koji reprezentira samo dvije stvari — sebe sama i ljepotu muzike. To je činjenica, a na nju me svaki put kada tu prolazim podsjeti gospar-Ivina portre-fotografija u izlogu Ypmae, kuće čuvene obitelji i vlasnika najstarije amsterdamske trgovine klavira.
- Đorđe Matić