Picek

Ako je u Leksikon yu mitologije ušao Fleki, valja spomenuti i Piceka — ako ne jednog od prvih, a ono svakako jednog od najpopularnijih zagrebačkih pankera. Njegovao je image po uzoru na Johnnyja Rottena; lajava jezika i druželjubive naravi bio je dovoljno streetwise da bi pridobio sirovije tipove poput Flekija, a istovremeno i dovoljno karizmatičan da bi mlađi naraštaji tek stasalih pankera u njemu vidjeli svog neprikosnovenog lidera. Zavidnom je lakoćom po atriju Omladinskog centra, a i šire žicao pare i/ili bario pripadnice suprotnog spola (u stilu glavnog junaka iz Mi nismo anđeli, recimo) iz raznoraznih supkulturnih krugova; od pankerica, darkerica, hašomanki do šminkerica, pa čak i teta konobarica. Osim u srcima svih njih, tragove je ostavio i u umjetnosti (pisao, slikao, pravio razne instalacije…), glazbi (ima ga na “Bombardiranju New Yorka”), na filmu (u Za sreću je potrebno troje Miri Furlan krade torbicu), a bogami i u politici — bio je na (lokalnoj doduše) listi kandidata Partije zelenih na tzv. prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990., pa su tako Zagreb tada krasili i njegovi plakati (ako se dobro sjećam, sa sve lancem i lokotom oko vrata). Razočaran rezultatima iste te godine napušta Zagreb, u koji se, koliko mi je poznato, više nikad nije ni vraćao. Zadnje što sam čuo je da živi — a gdje drugdje — u Londonu. Kako pravom pankeru i priliči.

• anonim.