Otis

Onima koji su sudjelovali u koncertnom i klupskom životu Zagreba 1980-ih, a i svim noćnim pticama tog doba, jedno od važnih after hours mjesta našeg grada bila je svakako buregdžinica na Glavnom (kolodvoru). Mali neugledni kiosk u koji se, kontra zakonima fizike, moglo nagurati do desetak ljudi, radio je dan i noć, 24-7. Nama kojima je bio usput, jer smo u centar dolazili preko Pothodnika, “burek na Glavnom” bio je obavezna stacija, bilo da smo tek kretali u noćni život ili se vraćali s nekog giga. Često pred jutro već, završni burek i jogurt konzumirali smo zbijeni s ostalim noćnim pticama — lopovima, pankerima, alkosima, beskućnicima, onima što su ubijali vrijeme čekajući na vlak, vojskom — uz dva minijaturna šanka, gurajući se laktovima. Burek su uglavnom služile uvijek nasmiješene mlađe žene, pružajući ga, zamotana u papir ili na plastičnom tanjuru, kroz okruglu “šubu”.

Iako su svi mislili da su mjesto držali “Šipci”, vlasnik je bio podrijetlom makedonski Rom, a inače Zagrepčanin pur sangue tip pod nadimkom “Otis”. Otis je značajna figura još iz 1960-ih, kad je kao proslavljeni čager (plesač) po prvim diskoklubovima i plesnjacima, magičnom kulturnom logikom, stekao taj nadimak — ni po kome drugom nego po soul brother-u — Otisu Reddingu. You do the math.

Dolaskom demokracije, burek na Glavnom promptno mu je srušen, kao i mnoge druge važne stvari nad koje se mlada demokracija nadvila demonski, kao propast.

• Đorđe Matić