Ne klepeći nanulama

Hit-pjesma Nedžada Salkovića iz 1982. Pola Juge je plakalo a druga polovica se grčila od nelagodnosti — onaj tekst, pa onakav hit. Predstavljala je, pjesma, drugačiju Bosnu od one na kakvu smo navikli i kako je reprezentirana u kolektivnoj svijesti — zajebantska, sverelativizirajuća, hedonistička, to je bio najčešći doživljaj “be-ha” kod ostatka zemlje.

Svijet iz Salkovićeve pjesme je, naprotiv, bio sve osim toga: ozbiljan, moralistički i nadasve konzervativan — jedna Bosna sva od tišina i neizrečenih optužbi, od reda i subordinacije — Bosna koja “ne psuje Allaha” kako je to sjajno sažeo Sejo Sexon u kasnijem stihu Zabranjenog pušenja.

Danas mislim da su oni koji su imali senzibilitet da osjete ovu razliku, zapravo naletjeli na jednu “točku razgraničenja” (ne budi mi zamjereno na toj frazi): radilo se o granici između klasa — nevidljivih ali i te kako postojećih — radničke, proleterske, neiskompleksirane (u odnosu na mnoge stvari), smiješane Bosne koja je živjela sadašnjost, boreći se svakodnevno i čiji je život bio preozbiljan da bi ga ona sama ozbiljno shvaćala, i one druge — građanske, srednjoklasne, ponekad skriveno autoetnički postavljene, koja ne voli promjene, koja se zna ponašati prema van ali “misli svoje”, koja poštuje, ali ne prima blizu. U međuvremenu se sve to skupa zaboravilo.

Ostala je pjesma, njena složena emocija i nježna melodija i mi smo joj na kraju ipak popustili. Postala je klasik u vrlo kratko vrijeme. I, na što nismo računali — popudbina. Ponijeli smo je sa sobom, kao nešto svoje, ne znajući da se pjesme kao i ljudi mijenjaju kad ih premjestite s jednog tla na drugo, da reagiraju drugačije i da znače nešto drugo. Biti onda u društvu naših kad se po Canberri, Torontu, Amsterdamu i Kölnu zapjeva “Ne klepeći nanulama”, predstavlja posebno iskustvo. To je ona druga strana balkanskog derta, tako ispod glasa Jugovići istjeruju svoj blues.

• Đorđe Matić