Monteno, Kemal

Moglo bi se, kad bi se razmišljalo, odgovoriti tko je npr. najvažniji kantautor SFRJ. Možda i tko je najutjecajniji, najbolji etc. Svakakve bi se liste mogle (i trebale) praviti. Ali pitati tko je najromantičniji naš kantautor, pogotovo kad bi se pitanje postavilo našim sugrađankama iz one fortysomething generacije, odgovor bi nesumnjivo bio — Kemal Monteno.

Već rođenjem i podrijetlom označen (da se ne razumijemo krivo — na najplemenitiji mogući način) — otac Osvaldo, Talijan, majka Behrija, Sarajka, kakva kombinacija! Kemo je bio predodređen da nježnost, grubost, melankoliju i poetičnost svog podrijetla i jedinstvene okoline u kojoj se rodio, uobliči u nešto vrijedno i nešto što će trajati. “Bog” ili “priroda”, zovite kako hoćete, podarila mu je prirodni tenor, koji će on, u onim nemogućim tonalitetima kojima nakon toliko godina abjuziranja i dalje vlada, dignuti do nivoa, prvo, opće prepoznatljivosti i, mnogo kasnije, do jednog “refleksa” — cijela jedna realnost “upalit” će se kod naših ljudi kada, najčešće izmješteni, čuju njegov glas.

Rewind: prvu afirmaciju imao je na Opatijskom festivalu gdje je nastupio kao uzbuđeni devetnaestogodišnjak, a poslije, na sarajevskom Vašem šlageru sezone, s pjesmom “Lidija” bilježi prvi hit i uskoro se etablira cijelom serijom uspješnica. Za razliku od većine festivalskih pjevača, Monteno je sam pisao svoje pjesme pa je jedan od rijetkih songwriter-a koji je fantastičan pjevač i najbolji interpretator svoje glazbe.

Kemo nije radio albume nego je pravi primjer autora orijentirana na singlove — u prvoj polovici 1970-ih izbacit će cijelu seriju sjajnih hit-singlova, od kojih će kao najpoznatiji ostati “Jedne noći u decembru”, “Nije htjela” te izvanserijska “Napiši jednu ljubavnu”. Pisao je i za druge — treba se samo sjetiti prekrasne (a u retrospekciji još ljepše i gorče) “Zemljo moja”, koju je dao Ismeti Dervoz-Krvavac i “Pamtim samo sretne dane”, koju je posvojila Gabi Novak.

Ima jedno pravilo: pjesme o gradovima, odnosno one koje programski, lokalpatriotski govore o njima, uvijek su loše. Kemi je uspjelo napraviti pjesmu o svom gradu a da ona ne samo ne bude lažna i retorička, nego da je pjevaju posvuda kod nas — “Sarajevo, ljubavi moja” postat će gotovo njegov zaštitni znak. Da je ova pjesma stavljena na najteži mogući test koji joj se mogao dogoditi, samo potvrđuje koliko je bila dobra i persistentna.

Strast kojom je pjevao — zatvorenih očiju, dignute glave, s tenzijom i strašno visoko — pokazivala je da je nešto očito “genski” baštinio od tradicije talijanskih urbanih trubadura. U njegovu glasu ima neke neobjašnjive, prave boli; čak i kad hoće biti optimističan, ton Kemina glasa uvijek djeluje nekako fatalno — neutješno je vjerojatno riječ koju tražim. Da, one “septime” su naravno napolitanske, belcanto je tu, ali tuga je svakako prava. U tom smislu, ako je njegov najbolji prijatelj Arsen, zasluženo, u Italiji dobio nagradu Tenco, Kemo zaslužuje — barem dvije.

Kemal Monteno, unatoč svim iskušenjima, živi drugu karijeru. Neka — nakon što smo ga “onomad” bili gotovo zaboravili (djelomično je bio i sam kriv — ploče su mu produkcijski i aranžmanski u principu zvučale očajno, potpuno krivo napravljene) — kad smo ga, kroz suradnju s Crvenom jabukom u “Nekako s proljeća”, na samom kraju, na rubu provalije, otkrili i shvatili koliko je zapravo dobar, već je bilo kasno.

• Đorđe Matić