Modra lasta ili Šta da radim?

Ma znate one novine što su se dijelile u školi dok bili smo mali. Ovako je to bilo: Prvo su nas bacili u “školske klupe”, da budemo malo bez mame i tate i da naučimo čitati i pisati (neki su to naravno znali od prije, a nekima je to išlo malkice teže — u redu, ima nas svakakvih. Danas su ovi “pod b” — ekonomisti, pravnici i sl.). Pa kad smo uz više ili manje muke skontali sva slova, onda smo počeli “primati” Radost. Tu su već lagano počinjale fore tipa: koja je tema, a koja glavna (osnovna) misao ove pjesmice? Što je pjesnik htio da kaže?

Tu sam uvijek imao frku. Pojma nemam šta je neko imao za reći, pogotovo ako ga ne poznam. Te su me pizdarije mučile sve do srednje škole. Tamo mi je profesorica hrvackog (ili srpskog) davala petake jer je skužila da sam zapravo Dalmoš, a oni su vam se tada držali skupa po Zg. Ona vam je bila unuka poznatog pjesnika Ante Tresića-Pavičića (ako ništa drugo — to je onaj neki što se spominje u Kiklopu). Što pjesnik želi reći i dalje mi nije bilo jasno, ali valjda je žena znala svoj posao. Poslije je uletila ozbiljna mjuza, sa sve samim važnim tekstovima, mi neki kvazi-intelektualci, semi-rokeri počeli smo čitati Poea, pa sam skužio da te i ne treba biti briga što je pjesnik htio, nego što ti hoćeš (nastavak slijedi).

Back to early elementary school. U doba Radosti išlo se i na literarnu grupu… Sjećam se svojija “uradaka” — npr. “Došla vila sa nebesa donijela mi komad mesa”. Jebote! Skoro k’o Vuk Karadžić. Nije to sad važno. Htio sam reći da Radost osim pjesnika u nastajanju — ama baš nitko nije čitao tada. Poslije je došao Smib. Ili Smilje i bosilje kako mi je mama tvrdila da se prije zvalo. Dakle — u razrednoj nastavi (do petog razreda) — Radost (Sunčana Škrinjarić, Ela Peroci, nepoznata dječica, slike, šarenilo, mislim da je puno ilustracija radio Zlatko Bourek), onda u petom i šestom razredu Smib, a sedmi i osmi… Jebem ti. U sedmom i osmom svi čitaju! Došla je Modra lasta.

Mislite da su sa 13 godina svi bili pismeni ili ganjali vile po literarnoj grupi? Cccccc. Slabo se sjećate drugari. Pa tu vam je pubertet već ono, kužite? Nekima prije, a nekima kasnije, počele su rasti dlake. Evo, na primjer ja. Sjećam se da sam na tjelesnom imao prvi dlake ispod pazuha (peti osnovne, ako ne računamo jednog Predraga, kojeg je već tada drug iz Biologije/Prirode, Skopljak Alija, zvao “Brko”. Jebiga, on je bio van konkurencije).

Ergo, budući da smo se u prvih pet razreda još veselili, radovali — davali su nam Radost. Smib je bio uvod (preko stripa i sitnih pošalica), a onda je počinjala nova “radost”: radost hormona — ovo zvuči kao neki band, tipa Radost Evrope — gatanje, šlatanje, voli me ne voli me, prve cigarete, poneko pivo, sjedenje u parku (na klupicama). Počinju “prve ljubavi”. Nema više radosti. Patnja i žalost. U početku to bijaše neki neodređeni čemer, tuga, sjeta. Onda bi te poneka “curka” i zaskočila (jer, naravno, žene su jači spol, a i brže su, što se kaže, “sazrijevale”). Mislim, fakat su sazrijevale.

I sjedimo mi u parkiću, sjedimo, pa vozimo bicikle (neki već i duvaju, ili je bilo samo snifanje tada u modi?). I onda to jednostavno dođe, samo od sebe, da jednog dana shvatiš da ta usamljenost, da taj “Pale sam na svijetu” feeling zapravo predstavlja početak traženja suprotne polovice. Ejakuliraš, dakle priroda (ali ne i društvo) te je već pripremila za oplodnju — a to, tada bar, nisi mogao sam.

Djevojčice i kako im prići — to je uvijek bila muka isssova. Mislim. Stvarno. Recimo u prvom osnovne preko cijelog naselja nas dvadesetak pretpubertetlija naganjalo je jednu Sanju pokušavajući — nemam pojma što smo pokušavali — počupati je, oboriti poput krave u Texasu na pod? Ionako je nismo ulovili.

Onda smo vam znali ić’ u Kumrovec. Pa smo se u autobusu naginjali naprijed i pokušavali u obraz poljubiti jednu Svetlanu. A ona je zvala drugaricu. Ja sam je uspio zakačiti malo po desnom crvenom bucmastom obraščiću. Dan danas se zbog toga volim voziti na zadnjem sjedalu, pa bilo suvozačevo i prazno — lakše mi je zaskočiti komada s leđa, budeš nekak’ u prednosti. Ali kad su hormoni proradili, tu smo već kužili da baš i nije obraz ono što tražimo.

E sad. Gdje je fora. Jebeš ti hormone i tjelesno, kad je patnja duhovna stvar. Kada ti se netko doista sviđa — njega ne možeš tek tako oboriti. Mislim nije sad ona baš tako teža za obaranje — nego ti se nekako promijeniš, budeš zbunjen i okamenjen (nije to loše doduše), ne znaš povući pravi potez. Da je neka druga u pitanju — nema problema, daj cicu ovamo. Ili bar guzu. A može i jezik. A i one su bile takve. Obično se govorilo “ko se tuče taj se voli”. Dakle radiš sve obrnuto. Tu sam izreku znao, ali tek sam sa par godina zakašnjenja skužio da su me voljele uglavnom one cure, koje su me podjebavale u školi, takorekuć zagorčavale mi život. Tad sam mislio da imaju neke napadaje migrene ili takve neke gadne stvari, pa me maltretišu. Nikad nisam kužio logiku. Jednom u srednjoj školi, na testu, napišem lijepo sve, mislim da je sve točno i — hop — ocjena nedovoljan. Pišem ispravak, mislim da sam sve zajebao — kad ono solidni vrlo dobar. E pa tak je i u ljubavi. Nema tu baš logike.

Što učiniti? Što one hoće? Što znači kad ti cura kaže “Budalo!” Ili kad ti se smije u lice i pritom još iskašljava nekakav sekret? Kako išta prepoznati, u pizdu strininu? To vam je onaj već navedeni trijas, sveto trojstvo ljubavne nedoumice: glavna tema, osnovna misao i što su pjesnik/pjesnikinja htjeli reći. Lahko je bilo poslije u srednjoj — tada je sve išlo po onoj sotonističko-crowlijevskoj — radi svoje kako te volja, samo nekog vraga radi — nikako ne ulaziti u teme, razgovore, za to se najviše vole uloviti. Poslije postaneš prijatelj i ideš na kavu (a potajno te mrzi). Ali tada, dok smo bili mali, a zapljusnuti (overwhelmed ili tako nekako) hormonima, šta smo mogli znati, tko nam je išta mogao objasniti? Mama? Tata? Vjeronauk?

Dakle, što znači kad ti cura kaže “Budalo!”? E pa pitajte Lastana! Tu se skrivala tajna čitanosti Modre laste. Svi ‘oće da ljube (“Ja te razumem: mlad si, ‘oćeš da jedeš, ‘oćeš da jebeš”). Naime, osim prvih xyz stranica koje su se redovito preskakale, tu su bile dve strašno edukativne i bitne stvari: stripovi (najčešće, a ti su i bili najbolji, Ivice Bednjanca: “Osmoškolci” ili urnebesni “Genije”) i nevjerojatna “Lastanova pošta”. Slično pismima iz literature za starije (npr. Erotika — uvjeren sam da je i jedna i druga sastavljala ista osoba/urednik — mora da je nepopravljivi Pero Kvesić), ova su se odnosila samo na jedno — opposite (najčešće) sex!

Ja sam vam izdvojio jedno pisamce: “Dragi Lastane! Moja draga neće da se drpa. Umjesto sisa — natrpala krpa! Što da radim, pomagaj?”

Nakon toga uvijek je slijedio još smješniji odgovor Lastana. U ovom slučaju zapamtio sam pitanje, ali ne i odgovor te ga se još uvijek ne mogu sjetiti. Molim poštenog supatnika da mi javi.

• dr Vatroslav Sekulić

Osim zbog stripova i sjajnih ilustracija (predivni crteži Krešimira Zimonića!) i Lastana, koji nam je svojim prijateljskim, duhovitim i originalnim odgovorima relativirao naše osnovnoškolske ljubavne jade, a nekima bogami skidao i kamene sa srca (sjećam se pisma upućenog Lastanu: “Dragi Lastane, da li mogu zatrudnjeti ako me je dečko dirao preko traperica? Tvoja, Zabrinuta”), Modra lasta — nama curama — bila je bitna zbog još nečega: rubrike koja se nalazila odmah na stranici do “Lastanove pošte”, a koja se zvala “Kutak za djevojčice”.

U toj rubrici (koju je gorespomenuta “Zabrinuta” očigledno preskakala), djevojčicama razumljivim i primjerenim jezikom objašnjavano je, između ostalog, sve u vezi ženske seksualnosti. Tu smo saznale kako se točno odvija menstrualni ciklus, što se zapravo dešava kad ti počnu rasti grudi, na što moramo paziti pri izboru grudnjaka, što je to bijelo pranje i tome slično. Pametni urednici (“prosvjetitelji” u svakom smislu!) su tako na suptilan način poveli računa o ranijem seksualnom sazrijevanju nas djevojčica i već nas u toj krhkoj dobi na pragu puberteta oboružali potrebnim znanjem o vlastitoj seksualnosti.

• Iris Adrić