Mljekarice

“Evo opet Barice” — govorila bi naša mljekarica kad bi ulazila u stan. Po njoj su se mogli štimati satovi i mjeriti dani u tjednu. Svakog petka u šest poslije podne ulazila je u kuhinju sa svojim pletenim košarama pokrivenim starinskim, grubo tkanim krpama, skidajući maramu koja joj je skliznula s glave. Barici nitko nije mogao odrediti godine. Mogla je imati 50, ali isto tako, činilo se, mogla je imati i 70. Njene dvije sijede pletenice ionako su izgledale kao da su uvijek bile baš takve, potpuno bijele. Zabacila bi ih preko ramena i učvrstila nečim za potiljak, a onda bi ponovo stavljala na glavu maramu s cvjetnim uzorkom. Sjedala bi na stolicu smjernošću seoske žene, ruke bi položila na koljena nakon što je bijelu pregaču koju je nosila iznad crne suknje s faldama složila u geometrijski savršen kvadrat. Trgovina s Baricom tekla je svojim finim ustaljenim tokom. Nikada nije ušla u stan i odmah počela vaditi sir i vrhnje iz onih košara. One su stajale sa strane čekajući da završi trgovačka predigra nakon koje će teta Barica mađioničarskim smislom za napetost skinuti s njih bijele krpe. Ali, prije svega kava. Jer svaka kraljica, pa tako i mliječna vladarica, prije svakog važnijeg posla rastereti glavu punu briga.

• Irena Bosnić