Milić, Goran
Inovator TV-zanata i jedan od najboljih domaćih voditelja ikad, ako ne i najbolji. Uveo američki štih u prezentaciju Dnevnika TVB — “Dobro veče ovo je Dnevnik”, jedini ozbiljni kandidat za domaćeg anchorman-a. Oduševljavao nas je svojim reportažama iz inozemstva: u vrijeme kad se dizala euforija oko predstojećih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, Milić nas je, u zagrebačkom “Sastanku bez dnevnog reda”, iskulirao reportažom s ulica New Yorka — Amerikance je jednom brzopoteznom anketom ispitao što znaju o našoj zemlji. Sve to je učinio bez ikakva podsmijeha ili ironije, upravo obrnuto — donoseći jednu novu, kritičku ali afirmativnu svijest o svijetu i o nama samima. Voljeli su ga zbog toga i najnemilosrdniji novinari-kritičari i široka publika.
Poslije angažiran na Yutelu, kad je već sve otišlo dovraga. On i suradnici bili su zadnji koji su posljednjim Jugoslavenima davali ono malo digniteta svojim prilozima, čuvali ih da ne poživinče. Neki od nas su te programe mogli već tada gledati još jedino preko kućnih antena.
Ima nešto o čemu, čini mi se, mogu govoriti upravo u tekstu o Miliću. U zadnje vrijeme vraća se polako kod mene i kod mnogih koje znam jedan niz trenutaka sa samoga kraja naše zajedničke zemlje — mjesta simboličkih, ali ne onih koja su označavala kraj i ono poslije, što svi nažalost pamtimo i o čemu se sve više govori. Trenuci o kojima pričam označavaju nešto možda i gore — ono što je moglo biti. Jedno nejasno obećanje prekršeno je i uništeno kao odraz u razbijenom ogledalu.
Slika je to jedne drugačije Jugoslavije: (samo)svjesne, duhovite, definirane, medijski pismene, obećavajuće… Lica nekih novinara, TV-emisije, reklame, bandovi, pisci, komičari, čak i poneki političar — ali i obični ljudi, građani, predstavljaju sliku tog obećanja o kome govorim. Utopija je bila, znam.
Svejedno, neki dan sam tako naletio na snimku — Goran Milić uživo u studiju, kraj je drugog Dnevnika TVB: “Pokušaćemo da se uključimo direktno na koncert Bijelog dugmeta, na beogradskom Sajmu. Gorane, ako me čuješ, pokloni se i počni”. Goran drugi — Bregović, zaustavlja band i kaže: “U ovom trenutku se u halu uključio dnevnik televizije. Možemo li…?” i praćen zborom od dvadesetak tisuća ljudi krene, parafrazirajući Miljkovića: “Jugoslavijo, na noge, pjevaj nek te čuju, / ko ne sluša pjesmu slušaće oluju…”
Snimka se tu prekida (srećom?), a ja se odmah sjetim nečeg — epizode sarajevskih Nadrealista i Neleta Karajlića koji, u isto doba, ono tzv. “Antine ere”, u ulozi fiktivnog TV-voditelja čita vijesti iz budućnosti: “Predsjednik Saveznog izvršnog Vijeća Jugoslavije, Goran Bregović susreo se s američkim predsjednikom Bruceom Springsteenom…”.
- Đorđe Matić