Milenković, Stefan

Jedino pravo domaće muzičko “čudo od djeteta”, violinistički virtuoz Stefan Milenković već je u prvih jedanaest godina učinio više nego neki za cijeli život. Kao desetogodišnjak svirao je božićni koncert predsjedniku Reaganu, s jedanaest svirao Gorbačovu, a s četrnaest Papi. Imao je jedanaest godina kad je održao prvi samostalni koncert u Londonu s London Symphony Orchestra pod ravnanjem Lorina Maazela, a s “velikom violinom” počeo je tako što ga je talijansko Ministarstvo kulture pozvalo da svira koncert na Guarneriju iz 1742. — violini koja je pripadala Niccolu Paganiniju. Sa šesnaest godina odsvirao je svoj tisućiti koncert.

Nabrajajući ove detalje iz njegove biografije, čovjeku se zavrti u glavi, pogotovo kad se sjeti onoga što je većina znala o njemu i što je prva asocijacija gledalaca JRT-a: veseli, zaigrani dječak koji se u zabavnim emisijama televizije preoblačio u ninja-kostim, visokim pretpubertetskim glasićem ozbiljno objašnjavao što su ninje i pred kamerama se tukao s mlađim bratom. Uza sve moguće poštovanje i razmišljanje, ne zna se koliki su shvaćali da je beogradski dječarac koji će osvojiti svijet wunderkind kakav se rađa jednom u sto godina.

“Princ violine” kako ga zovu, živi danas između New Yorka, gdje predaje na čuvenom Julliardu, Italije i rodnog Beograda, i dalje začuđuje publiku gdje god se pojavi.

• Đorđe Matić