Mica Trofrtaljka
“Sneki mnogo volim i ona je zahvaljujući meni počela izazovno da se oblači jer sam joj stalno govorila da joj mini suknjice dobro stoje i da svoje savršeno telo i treba da pokaže. Sećam se da sam joj stalno na koncertima govorila: ‘Sneška, obuci se minimalno da se vidi maksimalno!’”
Pravim imenom Milica Ostojić, nom d’art Mica Trofrtaljka — poradi “minića” koje je prva nosila — pojavila se negdje 1960-ih i sa svojim prvim singlom, koji će joj ostati zaštitnim znakom, grubim, seljačkim, promuklim glasom isporučila nezaboravne linije pune namigujućih double entendre-a, erotskog humora iz svratišta za kamiondžije: “Oćeš da voliš, ne znaš da ljubiš / Nemoj, Mile, vreme da gubiš… / Guram, guram, al’ neće da uđe / Moja noga u cipele tuđe / Mora ući makar plakajući… / Hajte bliže, naš komšija diže krov na kuću / Rakiju da pijemo vruću…”. Sve do “neleksičnog”, nečuvenog refrena: “Davorike dajke, davorike dajke / Davorike daj — daj, daj, daj, daj, samo malo daj!”
Mica je bila glas iz najgorih opasnih kafana s Južne pruge, glas naturalizma s kojim je većina građana u svojoj trci ka middle class poziciji mogla općiti samo indirektno, negacijom — praveći se da ne postoji, a urbana generacija jedino ironično i s odmakom, npr. preko filmova crnog vala (á la ekipa iz Makavejevljeva Čovek nije tica ili Žilnikovih naturščika). Negdje duboko svjesna svojeg neukusa Mica Trofrtaljka uzela je taj neukus, upotrijebila ga i bičevala do kraja, stvarajući od sebe camp heroinu, bez ikakve svijesti, možda tek naslućujući ponešto.
Bosanskim timbrom udaren srpski rodio je njen surovi akcent, koji je postao sinonim za socijalnu grupu (ili podgrupu) koju je Mica reprezentirala. Ona je, zajedno s takvim likovima kao što su bili npr. Hari Džekson — “Kauboj iz Bijeljine”, Miloš Jovančević — “nevini muškarac” i sl. — pripadala onoj prilično velikoj i tako tipičnoj jugoslavenskoj grupi “javnih marginalaca”, onih koji su u javnosti baš zato što predstavljaju neku vrstu devijacije u odnosu na društvo, jasno markirane neuspješne i bizarne, yu-verziju medicine show-a.
Naravno, izvan interpretacija, bile one pro ili contra, s onu stranu moralke ili prihvaćanja, ostajala je, skrivena, činjenica da je taj (polu) svijet u svom primitivizmu i neukusu bio beskrajno tužan, skoro tragičan. Ovo nije bio svijet estradnih i narodnjačkih “menadžera” — lukavo uglavljenih u društvu, jednom nogom na seoskoj svadbi a drugom na televiziji, u medijima, agresivno se probijajući na putu ka mainstream-u — Mica i njen demi monde bili su, uza sav refleks preživljavanja, pasivni dio, drugim riječima — gubitnici, čisto dno.
Zaboravljena negdje u apsolutnom underground-u zemlje koja je radila na sebi, tavorila je tako sve dok je Rambo Amadeus, ta Kasandra naše scene, nije angažirao da zajedno s Borom Đorđevićem, promuklo otpjeva refren: “Amerika i Engleska, biće zemlja proleterska” iz Rambove konstatacije “Kataklizma komunizma”.
To je po meni idealno mjesto za fusnotu i “retrofuturističku” opasku, baš preko Mice: umjesto da bude citat i hommage prošlim vremenima kiča iz šezdesetih, Rambo je nesvjesno, izvukavši Micu iz kultur-bunkera, profetski postavio kulturnu premisu budućeg vremena, onu dolazeće strašne dekade. O jednom sistemu na izdahu pjevalo je dvoje ljudi — simbola dvije različite Jugoslavije, kafanska veteranka i najpoznatiji rokerski urbani gerilac, on ironično, ona… tko zna što je morala misliti, vjerojatno da je u pitanju “neka zajebancija”.
Visoko i nisko, u ekstremnoj opoziciji, miješali su se kod Ramba stalno, proizvodeći novu dinamiku. Za taj bastard izišao iz vlastite crnosatiričke komentatorske radionice tražio je naziv dovoljno precizan i ironičan u isto vrijeme, osobito ovo zadnje, što će ljudi shvatiti, nadao se — dok ga na kraju nije smislio i dao mu ime. Nazvao ga je — turbo-folk.
- Đorđe Matić