Massimo

Viđao sam ga ponekad, ljeti najčešće kad bih došao na praznike kod bake (“none” kako se to kaže na Mediteranu) u Rašu, gradić u Istri. On je odrastao tamo, iako je zbog okolnosti već u djetinjstvu bio na mnogo mjesta. Dolazio je isto samo ljeti, posjećivao majku koja je živjela nekoliko kuća dalje od moje none.

Visok, pogotovo za mene klinca, već je i hodom odavao nekoga drugačijeg u odnosu na svoju provincijalnu okolinu, kao neku koprenu nosio je tajnu onoga tko je vidio više svijeta nego što su oni u njegovoj okolini mogli i zamisliti. Jedanput je stajao ispred mene dok je kupovao karte za lokalno kino. Iza debelog stakla, s malom polukružnom rupom na dnu, neka ga je lokalna cura-biljeterka ispitivala, mogao sam skužiti, uporno je nešto pitala, smišljajući nove i nove stvari, a on je strpljivo odgovarao i stalno ponavljao: “Ha?”, jer je nije mogao čuti, od tog zida među njima, s tim što je njih dijelio zid mnogo veći — ne sjećam se ničega više osim da kao sad vidim njen teleći osmijeh koji nije mogla skinuti, nečim impresionirana.

On je studirao u Zagrebu, ali ga tamo nikada dotad nisam vidio, naravno zato što, premlad, nisam još odlazio na ista mjesta gdje i on. Imao je band, i to kakav band — nov, pametan, sound-a iščašena, uglata, besramno arty — nazvan po najpoznatijem romanu Oscara Wildea, priči o dendijevskom strahu od starosti i promjene — i ime im je stajalo savršeno. Bili su, još kao demo bend, podzemne zvijezde. Netko je kod Studentskog centra nasprejao grafit s njihovim imenom. Snimke njihova nastupa na YURM-u kružile su na kazetama — “Jahač”, “Kuća” i druge pjesme fascinirale su svojom različitošću. Ostali u bandu također nisu bili miševi, izgledali su svi odlično, a pogotovo bubnjar s nadimkom Terza, koji je imao naročitu, Mohikanac frizuru.

Onda je eksplodirao. Prvi album njegova banda donio je hit-prepjev jedne stare pjesme iz američkih 1960-ih i — On je bio posvuda. Televizija, radio, novine, hit za sofisticiranu publiku, a i tinejdžeri su ih radosno prigrlili. Recenzija koncerta njegove grupe na Muzičkoj omladini, prvi tekst koji sam napisao, objavljen je u mom školskom listu.

On je bio, recimo tako, prirodni “zapadnjak”. Nešto iz razloga biografskih, a nešto po senzibilitetu, nije tu najvažnije — ali tako je bilo. Za razliku od mnogih naših autora i performera koji su bili dirljivo “naši”, a kad bi pokušali biti skroz “stranjski”, izgledali su još “naškije” — on je pak šetao kroz reference iz muzike svojih uzora s lakoćom, neviđenom lakoćom kao nitko prije ili poslije.

Frazirao je kao Bowie, što je bilo de rigeur tada, kao i bowiejevski ples; gitare i ritam sekcija vozili su kao Talking Heads, nedostignuti intelektualni plesači; kao mnogi tada odijevao je liht košulje, uske i zakopčane do grla kao David Byrne, a ako bi nosio odijela s kravatom to je bilo kao style god Brian Ferry, široko imitiran, najveći uzor generacije u pitanju glazbe, stila i samoreinvencije. Imao je posebno lice: tanke, fantastične obrve — na njegovu staru — crne čudne, malo kose oči i ožiljke od pubertetskih akni koje su mu davale još više karaktera.

Vizualci su to kužili — na televiziji je uvijek “ispadao” odlično, i njegov je izgled nukao režisere i snimatelje da krenu sa “zašto ovaj put ne probaju nešto malo drugačije sa svjetlom” spikama, budio im je očito, od tezgarenja zaspalu, kreativnu žicu. Nesreća je samo što u to vrijeme skoro da i nije bilo pravih spotova kod nas, tko zna šta je moglo biti da je došao netko tko bi taj potencijal znao iskoristiti, možda bismo bili dobili domaći “Ashes to ashes”.

Grafički duo Krištofić-Bacharach dao je bandu na njihovu prvom albumu vizualni background baš kakav treba — rijetko je koji band i njegov frontman bio tako podesan za šminku, pa je i stilizacija bila takva — mnogo make up-a i nekog razlivenog efekta na fotkama minimalnih boja. Reprezentativni strip-crtač te generacije i sofisticirani pop-umjetnik, novosadski ironist Zoran Janjetov prepoznao je to naročito lice i nacrtao ga kao lik u svom “Bernardu Panasonicu” — kvadrat je imao warholovsku, iz imena izvedenu legendu — “Max TV”.

Za jedne od Le Cinema matineja u Kulušiću, stojeći metar-dva dalje, gledao sam ga kako, uz hladne über cool šminkerice, na galeriji čaga uz “Pull up to the bumper” Grace Jones: jebem ti, Zagreb mi je izgledao kao New York u tom trenutku, no less!

Band nažalost nije dugo trajao: napravili su još jednu, neuspješnu ploču i raspali se. On se samonapravio ponovo, ovaj put kao lajt-pop pjevač kome su pjesme radili sumnjivi zagrebački tezgaroši.

Nekoliko godina poslije svirao je u Rapcu, turističkom mjestu nedaleko njegove Raše. Na terasi nekog disko-kluba nastupao je uz matrice prateći se na gitari. Pjevao je svoje nove poluuspješne banalne pjesme i strane hitove s top-lista — ne i pjesme svoga starog banda, one su bile, na sreću, preradikalne za terasu. U jednom trenutku zapjevao je i pjesmu “On the radio”, Roxy Musica. Za turiste je to bila još jedna laganica za ples, a ja sam stajao sa strane jedini shvaćajući implikacije te pjesme, autoposvetu, hommage prošlim boljim danima kojima je upravo glamur i duh Roxy Musica bio soundtrack. Ovako izvađena iz konteksta, pred neznalačkom publikom, nesposobnom za operiranje pop-referencama, zvučala je kao tužna fusnota.

Nekako u to vrijeme, počeo je hodati s jednom beogradskom pjevačicom, autoricom također širokih interesa i zanimljive prošlosti, ali neujednačene karijere, koja je također tavorila zbog loših poteza i odluka. Pričalo se da je s njom razvio jednu, za duh i za tijelo, iznimno lošu naviku. Bivao je sve češće u Beogradu, gdje su ljudi imali naviku da izgovaraju njegovo ime s onim stravičnim, uhobodačkim naglaskom na “i”. Ipak, preživio je i grad i pjevačicu i, srećom, lošu naviku, ali je tada ionako sve otišlo dođavola.

Primijetio sam zadnjih godina jednu čudnu podudarnost — lanac čudne dinamike: prvo je bila pjesma Walker Brothersa, čija je obrada gotovo dvadeset godina poslije bila hit grupe našeg junaka. Goran Bregović, središnja ličnost domaće rock-scene iste 1984. godine, snima pjesmu čiji je refren očito citirao onaj iz hit-obrade: “Padaju zvijezde” — bio je isti kao prvi refren iz hita.

Deset i više godina poslije, sad kao uspješni kompozitor filmske glazbe, Bregović je radio sa Scottom Walkerom, vokalistom upravo iz Walker Brothersa, koji je snimio original — “The sun ain’t gonna shine anymore” — i tako zatvorio ovaj krug. Bilo je tu neke više pravde, činilo mi se. Noću slušam naš radio na srednjem valu i često puste “Sjaj u tami”, kako se dakle zvala pjesma u pitanju, što znači da je postala klasikom. Uvijek kad dođe okrenem stanicu…

• Đorđe Matić