Majstor mraka
Na neki način, ali samo po svom cilju, za Slobodana Šijana moglo bi se reći da je srpski Lordan Zafranović. Premda ga, čak i danas, smatraju režiserom komedije, on je zapravo realist, što je opet nekako normalno i chaplinovski, iza prave komedije stoji tužna i realna priča. Nekako je šteta da nije režirao i Balkanskog špijuna, pa bi mogli govoriti o njegovoj trilogiji srpskog mentaliteta.
S prva svoja dva filma odlično je oslikao malograđanštinu, ustajalost, učmalost i provincijalnost palanačkog duha. Dok u Ko to tamo peva gledamo raspadajuću Kraljevinu Jugoslaviju — stari raspadajući autobus pun bizarnih ali autentičnih likova koji se trkelja po još lošijoj cesti, dotle u Maratonci trče počasni krug to činimo pogrebom (bilo kojim, pa i onim kralja Aleksandra). Sve je to u prvom slučaju začinjeno tipičnim likovima poput srpskog nacional-malograđanina pravog stojadinovićevca ili budućeg ljotićevca — finog gospodina iz susjedstva (Danilo Bata Stojković: “Zna se ko ovde krade!”), provincijalnog lošeg pjevača (kao i uvijek, Dragan Nikolić: “Kad bi ove ruže male…”), mladog bračnog para (nevješti mladoženja, Slavko Štimac (“I ja sam gladan”) i raspoložena mlada — Neda Arnerić), starog srpskog seljaka koji oće i da prevari (“Pusti čiču, vidiš da je sirotinja”, Mića Tomić “Ko sirotinja? Daj pet karti!”), romskim muzikantima (braća Kostić, jedan od njih obraća se pjevaču bez sluha: “Nećeš ti burazeru od pesme leba da se najedeš.”), i naravno ocem i sinom šoferima iz firme Krstić (Pavle Vujisić “Vozi Miško!” ili još bolje: “Zadnji put kad smo bili u zoološkom vrtu prosto nisam mogao da ga odvojim od kaveza sa majmunima”, a Miško — Aleksandar Berček — “Pa kad su smešni!”; na što se nadovezuje tuberkulozni putnik (možda i komunist?), Boro Stjepanović: “Simpatičan mladić.”).
Pa stvarno su bili smiješni, ali baš svi likovi, sve situacije, tako da je negdje ispod tog prvog sloja ostala skrivena ta jadna iščekujuća atmosfera, kada će sva ta ustajalost da pukne. Na kraju stvarno i pukne (xe, xe, i na početku “Puuuče puška iiiz potaje…”). Slično se nastavlja i u Maratoncima, gdje kroz dvije obitelji (ne znaš koja je luđa), gledamo isto, da sada opet ne nižem citate — svi ih znate.
Nakon tih, snimio je i Kako sam sistematski uništen od idiota, slabo prikazivan, možda se može reći i poluzabranjen, o šezdesetosmaškom idealisti i “revolucionaru” Che Guevari (Danilo Bata Stojković) koji se razočaran ubija. Čini mi se zgodnim napomenuti da se u tom filmu pojavljuje (i skida) Desa Muck, legendarna voditeljica Televizije Ljubljana, danas uspješna dječja spisateljica.
I onda fenomenalni Davitelj protiv davitelja, postmoderni “triler” o serijskim ubojicama skenerima, psihički povezanim. Tu se mogu malo i našaliti, naime, uvijek presrpski nastrojen scenarist Nebojša Pajkić mora da je bio u dosluhu s pukovnikom (tada vjerojatno još poručnikom) Svetozarom Radišićem (“Neokortikalni rat”) pa je citirao Cronenberga i Teslu. Bilo kako bilo, kroz priču o beogradskom davitelju, zločinu, manijacima, otuđenju… Šijan opet snima film o ludilu i palanci, samo je smješta u modernu metropolu — Beograd. U filmu se pojavljuje plejada istaknutih prvoboraca Novog i Modernog tadašnje Jugoslavije (Goran “Je’l se tebi nešto gurka” Gajić, VD, Moma Rajin, Tom Gotovac, Koja, Srđan Šaper, Sonja Savić — in order of appearance, ali po sjećanju). Ima tu i povijesti filma (kao i u Maratoncima, gdje imamo nijeme i tonske filmove (“I vi što maštate o sreći / i niste prvi niti treći / o tom ko mašta sad…”), kroz simpatičnu komunikaciju Mačka Žorža i inspektora Ognjena Strahinjića (“Polako, Žorž, polako, doneo ti je Ogi girica”), travestije (prerušeni milicajac Rodoljub), urbanog pravoslavlja i naravno rock‘n’rolla (VIS Simboli). Davitelj je prepun simbola, idola, citata i parafraza, sitnih, ali vrlo važnih i točno razmještenih detalja i danas je neiscrpan izvor za učenje o filmu (i) o beogradskoj rock sceni. Nakon pedesetak gledanja još uvijek uočim nešto novo.
Sve je to potkraj 1980-ih ničim izazvan pokušao pokvariti američko-jugoslavenskom koprodukcijom Tajna manastirske rakije (s našijencem Rickom Rosovichem) — običnom komedijom (nedovoljno smiješnom čak i za mene, fana). 1990-ih je bio direktor beogradske Kinoteke, što je logično.
- dr. Vatroslav Sekulić