Lukovdol
U našoj školi (OŠ Ivo Andrić, Novi Zagreb, pionirski odred Kurir Loda ako ikog zanima) literarnu grupu od 5. do 8. razreda vodila je iznimno seksi profesorica hrvatskog ili srpskog jezika, Bunjevac Jelena. Imala je neki čudan naglasak, onako malo vojvođanski, ali ijekavicom je pričala, mora da je stvarno neka Bunjevka bila. Ona me je by the way naučila da je hrvatski književni jezik štokavski, a da najbolji naglasak imaju u Hercegovini — e da mi je onda bila sadašnja pamet, sigurno bih joj odbrusio. Zapravo ne bih, jer je Bunjevica (a tako smo je zvali) bila živa legenda, a i dandanas mi je sinonim za prekrasne, pravilne grudi (mislim četvorke, ako ne i više) a i za erekciju (ooops, I did it again). Ona je uvijek bila “raska” problematičnim razredima, koji su kao imali loše ocjene, ali su zato svi djelovali štonobisereklo “kao kolektiv”. To vam je sve njena zasluga bila. Poslije je jednom bila kandidat na onim starim jednopartijskim izborima (znate ono, kad su nam mame, tate i još stariji od trideset sedam imena, zaokruživali samo tri koja im se ne sviđaju! E, pa ja sam tada bio “kurir” na izborima i nagovarao sam sve da je slučajno ne zaokruže), a još poslije je bila direktorica škole u drugom novozagrebačkom naselju Sloboštini.
Uglavnom, ona je svake godine furala literarnu grupu, a i ostale napredne (taj sam) u rodno mjesto Ivana Gorana Kovačića — Lukovdol, na “Goranovo proljeće”. Išlo se vlakom, moj prijatelj Marko (danas odvjetnik u Haagu) i ja smo se prikrpali literatima — uglavnom su to bili “hašomani” iz viših razreda, sjećam se: glavna faca je bio sin TV-kritičara Tomislava Kurelca, slušala se i pjevala Azra i Čorba (ja sam uvijek više volio Čorbu, osim Azre iz sedmog razreda, a i ona je išla s nama). U Lukovdolu su po žešćem suncu neki udaljeni likovi nešto recitirali (bilo nas je više stotina iz cijele Zemlje, možete zamisliti da smo mogli biti jako udaljeni), a onda smo išli doma. Na povratku u vlaku mi je neka starija škvadra iz Novog Zagreba objasnila da se glavni kafić u Utrinama zove Zadnja šansa, a meni je ovo zadnja šansa da pronađem jednu Azru (1968. ili 69. godište, male crvenkaste pjegice po nosu) koja je odrasla u tada krasnom Sopotu i igrala se zrende na kolodvoru pred polazak u Lukovdol sa mnom i Markom. Ej, Azra… Čovječe, ono — Hanif Kureshi: Intima.
- dr. Vatroslav Sekulić