Ljubavni romani

Apsolutni fenomen — jeftine novelete jednostavne sadržine i zapleta (on — bogat, zgodan, mlad, ona — idem, za prvog susreta idu jedno drugome na živce, a onda… etc, situirane uvijek u primorskim mjestima južne Francuske ili na engleskim imanjima, u svakom slučaju —Drugdje!), u nas gutane u milijunima. Tko zna tko je pisao ove “romane”, imena autora su uvijek bila strana, ali nešto mi govori da su to često bili domaći pisci skriveni iza “zvučnih” stranjskih imena.

U vojsci, u stanju dešperacije, pročitao sam ih nekoliko — neki pametnjaković mi je savjetovao da je tamo najvažnije isključiti mozak i ako se već mora čitati, onda treba čitati gluposti. Poslušao sam savjet i mogu reći — dobro su legli, bar za prvo vrijeme.

Čitačice — ne znam gdje sam čuo “to ti čitaju domaćice dok vade veš iz mašine” — obavezno, nakon prve strane, moraju pročitati kraj, pa onda tek mirno nastaviti dalje s romanom.

U postmodernoj eri ti su romani doživjeli neku vrstu kritičke revizije — Umberto Eco obilno ih je problematizirao, a kod nas Igor Mandić — ali, ne dajte se zavarati — tzv. ljubavni romani, s najboljom voljom i dobrohotnošću gledani, bili su i ostali smeće. Nema veze, bar je narod čitao.

• Đorđe Matić