Lepetić, Zvonko

Prošlih godina često govorimo o ljudima iz naše popularne mitologije. Reakcije su razne: netko voli ove, netko one, često dođe i do konsenzusa pa neke osobe ispadaju retrospektivno sasvim pozitivne, a neke opet sasvim negativne. Rijetko, međutim, koja izazove trenutačnu razdraganost kao glumac o kojem govori ovaj tekst — dovoljno je spomenuti ime “Zvonko Lepetić” i usta se razvlače u osmijeh.

To je zanimljivo s obzirom da je taj glumac uglavnom igrao uloge negativaca: većina ga je prvo zapamtila po ulozi sadističkog ustaše iz Zafranovićeve Okupacije u 26 slika, a slične će likove (mada nijedan nije bio tako strašan) odigrati nekoliko puta.

Kod sofisticirane mlade publike Lepetić je imao kultni status. Takvoj recepciji zaslužna je jedna jedina njegova uloga: naravno, ona iz Kovačevićeve filmske verzije Balkanskog špijuna — gdje Lepetić igra “brata Đuru” — jednog od dvaju mitskih Čvorovića (drugi je, za one što su zadnjih dvadeset godina proveli na Mjesecu — Bata Stojković — iliti “brat Ilija”).

Ipak nije sve s time počelo — Balkanski špijun je vrhunac, do perfekcije dovedena varijanta zapravo, jedne te iste vrste likova koje je Lepetić stalno igrao. Špijuna je nosio Bata Stojković, majstor metamorfoze, i genijalno je glumio Iliju, dok je Zvonko Lepetić zahvaljujući svojoj fizionomiji bio Đura Čvorović. Osuđen da bude typecast, on je to znalački upotrebljavao i iz ograničenja znao izvući maksimum (tko ga je uostalom mogao zamisliti kao Hamleta?), a publika je nesvjesno prepoznala u njemu nešto. Polururalan, s brkovima, malih, uvijek stisnutih šaka i debelih kobasičastih prstiju, blentavo otvorenih usta, autoritarac idealan za upošljavanje u svim represijama — Lepetić je zapravo bio tip, netko koga smo nepogrešivo znali — arhi-Balkanac dinaroid. Lokalni pozornik, mesar, vodnik prve klase, indeed — špijun. Tipovi, dakle, kakvi su se mogli naći posvuda oko nas.

Podatak koji me iznenadio, a ne bi trebao, potvrđuje ovo o čemu govorim: Zvonko Lepetić, hrvatski glumac, rođen je zapravo u Crnoj Gori, u Beranama. Umjesto da, dakle, kao impersonacija takva tipa bude preziran, bio je, naprotiv, omiljen — zato jer je Lepetić svojom glumačkom sposobnošću znao svojim likovima udahnuti ljudskost, napraviti ih simpatičnima, što je moćna stvar.

Iako bi se oni s jačom memorijom sjetili i citata iz raznih Lepetićevih uloga (npr. “Nije Beč Gospić!” — iz Visokog napona, zatim “Gospođo, što ne biste vi malo… (mota debelim prstima kao da štrika)… za našu stvar?” ili “Ovdje je istina (udara se po futroli) — u samokresu.” (ustaša u Nepokorenom gradu)), uloga Đure Čvorovića ipak je ostala njegov tour de force — već nekoliko generacija napamet zna ama baš sve replike iz tog filma.

Jedna od njih, zahvaljujući situaciji ovih prošlih nesretnih godina, čini se da ne gubi aktualnost — citat koji se svojom dvojakošću, izgovara djelomično kao ironični (auto)komentar, ali čija moguća istinitost nije ni za odbaciti: “CIA, snajka, CIA, pola su sveta uništili.”

Nakon svih ovih godina i promjene perspektive, razmišljajući o Zvonku Lepetiću, odnosno svemu što je predstavljao, zaključujem i ovo — zemlja i kultura gdje takvi glumci i njihovi likovi mogu biti kultni mora da je ipak bila posebna. Ovdje na Zapadu, gdje su stvari često vrlo jasno i crno-bijelo podijeljene, slično je i u smislu kulturne nostalgije — pojmovi su raspodijeljeni po sasvim jasnoj “moralnoj” i vrijednosnoj skali: ljudi se raspekmeze, ako si već daju takva oduška, na primjer na spomen glumaca koji su igrali likove Djeda Mraza ili neke dobre čikice po dječjim serijama, itd. — one, ukratko, što su predstavljali općeprihvaćenu ideju “Dobra”.

Kakvi se onda nesporazumi događaju kad, što često bude, neki neupućeni stranac, naš prijatelj, prisustvuje razgovorima o omiljenim likovima Juge — vidi našu dobrohotnost i oduševljenje pri spomenu Zvonka Lepetića, poželi sudjelovati u sharingu pa pita: “Tko je to?”

—    Glumac.
—    Aha. Kul tip?
—    Vrlo.
—    Zašto?
—    Zbog uloga.
—    Kakvih? Očito je bio dobar čim ga tako volite.
—    Pa, igrao je razne uloge: seljaka — priučenog fašista koji kolje ljude u autobusu…
—    Ha!?
—    …onda sličan lik u jednoj ratnoj seriji, pa udbaša — to ti je bila naša tajna policija…
—    Šta?!
—    …ali zapravo najviše ga volimo zbog uloge paranoidnog closet staljinista koji sa isto tako ludim bratom lovi nepostojeće špijune…

Confusion, a?

• Đorđe Matić