Lepa Brena

Fahreta Jahić rođena je 20. 10. 1960. u Tuzli kao kćerka Abida i Ifete Jahić, ima brata Faruka i sestru Fikretu. Roditelji su joj se preselili u Brčko, gdje je, kao odlična učenica, završila osnovnu školu i gimnaziju. Odgajana bez mnogo novca u gradu na Savi, Fahreta je svejedno imala sretno djetinjstvo. Krenula je u Beograd studirati geografiju. Zbog pjevanja nije završila fakultet.

Kako se taj prelaz dogodio — od učenice, buduće studentice do pjevačice, golemi skok, kao i kod mnogih najvećih zvijezda — ne zna se. Ali, u svakom slučaju počela je pjevati u jedinoj školi gdje se regrutiraju budući narodnjaci — u kafani. Tu je upoznala ekipu prekaljenih tezgaroša, kasnije Slatki greh, najpoznatiji domaći prateći band. Oni su bili muzičari “šoumenske grupe” Lira show, predvođeni harmonikašem Aleksandrom Sašom Popovićem. Postali su jedna od najatraktivnijih grupa te vrste, žarili i palili po svim vojvođanskim hotelima, a ponajviše su radili u Kikindi. Početkom 1980-ih dolaze u beogradski hotel Taš, a tadašnji direktor Vladimir Cvetković (kasniji ministar za sport) predstavlja ih medijima i beogradskoj eliti. Uspješno su radili, nudili se diskografskim kućama, a jedini koji je imao nos za njih bio je tadašnji direktor PGP RTB-a Stanko Terzić, koji popušta na nagovaranje njihova mentora, kompozitora i muzičara Milutina Popovića Zahara i 1981. godine izdaje njihov debi LP.

Proboj Lepe Brene dogodio se, kao što mnogi pamte, naglo, u nekoliko minuta, munjevito, šokantno i bez namjere da se ikad više pogleda unazad — jednog popodneva u jesen 1981. negdašnja je Fahreta nastupila pod imenom koje će obilježiti završnu dekadu naše zemlje, u od svih gledanom popodnevnom šouprogramu omnipopularnog Milovana Ilića-Minimaksa. “Čačak, Čačak, šumadinski rokenrol / to je život moj i tvoj / oj Moravo oj”, pjevala je.

Mogao je biti outtake zajebanata iz “Rokera s Moravu”. Ne, ovo je bilo for real. Ne znam da li je već tada demonstrirala ono notorno jahanje harmonikaša o kojem će uskoro brujati čitava zemlja — takva praksa naime živjela je u undergroundu, daleko od javnosti, rezervirana za opskurne restorane na autocestama u koje pristojni ljudi ne zalaze. Brena je taj svijet dovela na televiziju.

Da bi ga uskoro isto tako javno, svom snagom odbacila. Kritičari i malograđani su se užasavali a narod je potrčao k njoj kao omamljen, kao nikad prije ni prema kome.

Naredne godine njen drugi album, sa Zaharovim megahitovima “Mile voli disko”, “Duge noge za igranje” — jedan tekst nečuveniji od drugog — prodaje se u fantastičnih 800.000 primjeraka. Brena, već za godinu dana udomaćeno ime, ruši sve rekorde.

Uz pomoć menadžera Rake Đokića, jedne od glavnih ličnosti zaslužnih za njezin uspjeh, čovjeka koji je do kraja života izgarao za nju, Brena vuče sve pametne poteze: visoki, najviši produkcijski uvjeti, nakon prvog albuma pa nadalje, spektakularni koncerti, konstantan visoki profil u medijima i najvažnije — konstantno mijenjanje i vlastito napredovanje — što u zemlji gdje je self bettering, rad na sebi, bila apsolutno najvažnija “kolektivno nesvjesna” stvar, nije mogla proći nezapaženo. Ljudi, ona ogromna klasa što se micala “prema gore”, prepoznala je to, prepoznala je sebe i svoje želje, što je paradoks, jer je Brena postajala larger than life figura i prigrlila ju je, identificirala se s njom. Jednostavna djevojka, nikako ljepotica, pomalo nezgrapna (bivša košarkašica), sa svojim visokim šuškavim glasom dok govori i gotovo stidljiva, bila je jedna od njih, jedna od nas.

Prva je naša folk-zvijezda koja je nastupala na rasprodanim stadionima; štoviše, koja je uvela narodnjački open air fenomen. Imala je televizijske speciale s mnogo gostiju s estrade, ali i iz glumišta i filma. U beogradskom Domu sindikata, srpskoj verziji nashvillskog Grand Ol’ Opryja, dakle dvorani-simbolu za uspjeh kod narodnjačke publike, rasprodala je više koncerata nego itko dotad — dvadesetjedan, iz večeri u veče.

Tada je štampa pisala da je “naša Brena bolja od Iva Montana”, jer je, nekako u isto vreme, čuveni francuski šansonjer usred Pariza održao dvadeset koncerata. Et maintenand?

“Živela sam tada u Novom Sadu i svakog dana zvala Raku Đokića da mi javi kako se prodaju ulaznice” — kaže Brena o tom rekordu. On je odgovarao u svom stilu: “nema više nijedne za večeras i sutra, moraćemo da održimo još nekoliko koncerata.” I zaista smo planirali samo sedam koncerata. Bojala sam se, naročito u početku, da me Raka folira. ‘Kako da ne budem siguran kada sa svog prozora posmatram stotine ljudi koji mirno čekaju u redu, iz dana u dan, da kupe ulaznicu’, govorio mi je i vodio računa da li se dovoljno odmaram. Kao da je pretpostavljao da će naš koncert trajati više od šezdeset sati, jer sam svake večeri pevala bar po tri sata.”

Čitav razvoj Brenine karijere, od karikaturalnog nastupa s kojim je ušla u javnost, do apsolutnog superstardoma, i života u skladu s njim izvedenog sasvim po zapadnim pravilima, izgleda kao da je imao samo jedan plan: proces prelaska s neke vrste ruba — podizanjem standarda i sofistikacijom — u mainstream, u prihvaćanje, u establišment.

S pjesmom Kornelija Kovača “Sitnije, Cile, sitnije” ne uspijeva pobijediti na natjecanju za pjesmu Evrovizije — gotovo pa šteta, tko zna kako bi to izgledalo. Poslije toga, potpuno u hollywoodskom stilu snima čak četiri filma, muzičke komedije Hajde da se volimo (s muzikom Kornelija Kovača) u tri dijela i Nema problema Miće Miloševića, s masom najpoznatijih glumaca u sporednim ulogama. Sva četiri su kino-hitovi.

Brena, za razliku od većine ostalih “novokomponovanih” pjevača, ne ostaje samo u “biračkom tijelu” kojem se obraćala (koje je to uostalom bilo?) — pokrivala je sve demografije u zemlji, nego pristaje doći u talk programe (koji se tada nisu tako zvali) i briljira sigurnošću i inteligencijom, elokventno odbijajući napade kultur-kritičara. Jednom je na pitanje koja joj je omiljena pjesma ozbiljno odgovorila “Sara”, Boba Dylana.

Neprijatelji, a bilo ih je dovoljno — kompletan kulturtregerski tisak na primjer — nisu je voljeli, naravno. Mrzili su je zdušno, sa strašću. Oni dijelovi estrade i kolege ljubomorne na Brenin golemi uspjeh govorili su da “ne zna da peva” i da osvaja publiku “golim butkama”. Ona im je odgovorila autoposvetom: “Duge noge za igranje / vito telo za gledanje / belo grlo za pevanje”, ali — “samo oči za plakanje”.

Jedini skandal Fahreta Jahić odradila je još u ranom dijelu karijere, 1983., kada je tada popularna revija Osmica objavila naslovnu stranicu s njenom fotografijom — kroz prozirni veo vide se otkriveni ženski “atributi” pjevačice. Brenin štab htio je zaustaviti rotaciju u tiskari Borbe i otkupiti cijelu nakladu lista. Nisu u tome uspjeli: novine su se pojavile na ulici s kompromitirajućom slikom fotoreportera Dragana Petrovića, “pukla je bruka”, a Osmica se s doštampavanjem prodala u oko 600.000 primjeraka.

Pošto su joj naklade sve više rasle (ako je to bilo uopće moguće) i status iz godine u godinu samo potvrđivao, kroz konstantni rast, naravno — došlo je vrijeme kad je svoju karijeru već kapitalizirala, da se okrene privatnom, iako je u njenom slučaju to bilo nemoguće. Najvažniji privatni čin postaće jedan od najslavnijih javnih činjenica.

Najpoželjnija single žena u Jugoslaviji (nikad nije potvrđena niti jedna veza s bilo kojim muškarcem, iako se pričalo o mnogima), morala je naći muškarca po mjeri. To se i dogodilo. Nije mi jasno kako su toliki uspjeli vidjeti trenutak kad je postalo javno, a izgleda da svi, kod naknadne provjere, pamte i da su bili svjedoci tome. Na nekom teniskom prvenstvu u Beogradu (tko je pratio tenis?), za prijenosa jedne dosadne subote, dok je najbolji jugoslavenski tenisač Slobodan Boba Živojinović igrao, kamere su na tribini nekoliko puta uhvatile, napetu, iza naočala skrivenu Brenu. Trenutak potpuno citatan, no zato ništa manje uzbudljiv — tako se ljubavne veze između bogatih i slavnih objavljuju na Zapadu.

Simbolika je bila više nego očita — Lepa Brena, simbol uspona vlastitim snagama i naša verzija american dream-a, izabrala je čovjeka koji igra tenis, sport koji je sinonim za uspjeh u društvu, ritual visokih klasa, bez obzira na političko uređenje — pritom, Boba Živojinović je, velegradsko dijete, počeo igrati tenis tako što je skupljao loptice “tatinim sinovima” — dakle, također, self made man. Veza je počela dramatično pošto je Živojinović bio oženjen, s porodicom često viđenom u medijima, ali femme fatale element kod Brene je smanjen na najmanju moguću mjeru, nije se htjelo ići na to da se ona prikaže kao “kradljivica muškaraca”, a nije bilo ni potrebno, budući da se očito radilo o pronalaženju dviju duša.

Nakon golemog iščekivanja fanova i novinara koji su tražili i čekali dokaze, Fahreta Jahić je postala Fahreta Živojinović. Udala se za Slobodana Živojinovića, jugoslavenskog i svjetskog teniskog šampiona. I tu je Brenin tim vukao zapadnjačke poslovne poteze. Prvi put u tada kratkoj povijesti domaće videoprodukcije lukavi kum i menadžer Raka Đokić snima videokasetu svadbe, koja se poslije odlično prodavala.

Međutim, čudna su vremena počinjala. Brena je gostovala u susjedstvu, u Rumunjskoj i Bugarskoj, na koncertima na kojima je nastupala i pred 100.000 posjetilaca. Ključni trenutak bio je koncert koji mnogi pamte — onu veličanstvenu, povijesnu snimku koju smo vidjeli u Nedeljnom popodnevu s Dunjom Lango, s koncerta u Sofiji, gdje Brena, k’o Mick Jagger, na kranu kruži iznad tisuća podignutih ruku, zaustavlja se i zapjeva “Živjela Jugoslavija”, a stadion eksplodira u oduševljenju. Kad Brena, samo uz pratnju klavijatura, kao pri himni, intonira: “Tu je rođen maršal Tito, naše ime ponosito, k’o heroja ceo svet ga zna…”, odjeknuo je strašni huk aplauza kakav nismo nikada čuli. Svi smo shvatili poruku uz televizore, bez riječi — robovi u susjednom mraku doživljavali su našu zemlju kao slobodu, a Titovo ime kao njen simbol. Bez prisile, bez da im je to tko sugerirao, sami su tako mislili. Prije koju godinu gledao sam slučajno snimku ponovo — još uvijek je to jedna od najfascinantnijih stvari koje sam ikad vidio.

Kasnije, kod kuće, pjevala je, malo iz uvjerenja, malo proračunano, a dosta iz očaja — “Ja sam Jugoslovenka”, ali ih je sve manje vjerovalo u pjesmu, ili sve manje marilo.

Brena je bila na vrhuncu kad je propala zemlja kojoj je svom svojom supstancom pripadala. Njen život, konzekventno kao kakva hollywoodska parafraza, godinama poslije, gotovo da je dobio tragičan epilog, ali to je bilo u vremenima mnogo kasnijim, koja nas se ovdje ne tiču. Za nas će biti dovoljno reći samo ovo: Lepa Brena — najveća estradna zvijezda u povijesti SFRJ.

• Đorđe Matić