Ladarice
Naša najbolja ženska vokalna grupa. Osnovana 1968. pri KUD-u Lado iz Zagreba, sastavljena od boljih pjevačica iz velikoga zbora, skupina je osim po KUD-u, dobila ime i po starohrvatskom glagolu ladati (pjevati) i bavila se izvornom glazbom, s naglaskom na sjevernohrvatske, zagorske i međimurske pučke pjesme. Ladarice su bile prepoznatljive namah: odjevene u narodnu nošnju — bijele ženske košulje, šalove s narodnom šarom i s umjetnim kikama ispod marama — pjevale su široke, tužne kajkavske pjesme, a kad bi svojim bogatim glasovima razvukle “Zorja je zorja” ili “Zvira voda” zvučalo je fantastično — sofisticirano i paganski neposlušno u isto vrijeme. Toliko da su, nakon godina pjevanja i nastupanja (po čitavom svijetu), gotovo prisvojile čitav žanr i postale njegovi jedini tumači.
Ladarice su dokaz da dobro prelazi prvobitne namjere i loše okolnosti: prvo, KUD-ovi su po definiciji umjetna, institucionalizirana varijanta narodnoga blaga. Drugo, činjenica da je iza njih stajao takav lik kao što je Božo Potočnik, alfa i omega gotovo cjelokupne reprezentacije folklorne glazbene baštine Hrvatske i čovjek odgovoran za strašnu, akademsku formalizaciju našega folklora — dovoljno je upaliti radio noću pa čuti kako uškopljeno danas zvuči hrvatska narodna glazba — već bi bilo dovoljno da sve postane umjetno, lažno i u krajnjoj instanci dosadno. Bez obzira i unatoč, Ladarice su uvijek zvučale odlično, iskreno, duboko i što je najvažnije autentično. I drugi muzičari nisu ostali gluhi na to.
Mnogo prije rođenja world music-a i proboja Le Voix Bulgaires, 1984. uvijek dalekovidni Goran Bregović poziva ih da sudjeluju na albumu Bijelog dugmeta, one pristaju i suradnja je posebna: ploču otvara njihova interpretacija — uz pratnju distorzirane gitare! — himne “Hej Slaveni”, a i u ostalim pjesmama zvuče sjajno. Tko ne pamti ono njihovo “doj-doveče” — zapjevanje, slijepljeno uz Tifino grubo grlo… Bregović ih je htio angažirati još jedanput i to najboljom mogućom prilikom, kad su se njihovi putevi žanrovski ukrstili: Ladarice su trebale pjevati Dugmetovu pjesmu koja je parafraza međimurske “Ružica sem bila”, zajedno s tada proskribiranim Vicom Vukovim. Ni jedno se nije ostvarilo, što je vječna šteta.
Ladarice su surađivale s još jednim Sarajlijom — narodnjakom Harisom Džinovićem i njegovim Sar E Roma, grupom što je svirala verziju ciganske glazbe.
Zapravo, najviše su se viđale na televiziji oko Nove godine: nastupale su u onim starinskim “šou-programima” Televizije Zagreb za Staru godinu, ili najčešće odmah nakon što bi prošla ponoć — po nepisanom protokolu uslijedio bi obavezni “splet narodnih pjesama i plesova” u izvedbi matičnog im KUD-a, a one bi onda, usred svih onih drmeša i kola, otpjevale bez pratnje neku od prigodnih novogodišnjih i pilačkih pjesama. Pa dan kasnije isto to, samo u reprizi novogodišnjeg programa. Tako smo ih nekako uvijek vezali za te dane smirenosti i praznične ušuškanosti, pripadale su ondašnjoj idili svijetlih zimskih jutara.
One najmračnije jeseni 1991. našao sam se u Rimu. Vijesti na televiziji neprestano su obavještavale o ratu. Stalne, brojne reportaže govorile su o ratu suho, izvjestiteljski, u statistikama i nikad o bilo čemu drugom — o ljudima, gradovima, ni o čemu što bi upućivalo da se iza svega ipak odvija život.
Onda je za Božić naša televizija poslala ratnu “čestitku” iz Hrvatske. Ništa ne pamtim više osim ovoga: u scenografiji stare seljačke drvene kuće, jedne od onih kakve se nalaze u okolici Zagreba, odjednom, kao iz sna pojavile su se Ladarice. Ozbiljnih (i što sam tada u kontrastu prvi put primijetio) mliječnobijelih ur-slavenskih lica, sjedeći na pragu stare hiže — grunule su tradicionalnu “Radujte se narodi”.
Nije to dugo potrajalo, minutu možda, ne više. Sjedio sam na tuđem kauču i u stranom gradu, vid mi se zamaglio dok sam gledao negdje pored ekrana, skrenuvši pogled kao od nesreće na cesti, i tonuo, osjećajući kako me užas polako potapa.
- Đorđe Matić