Križaj, Bojan
Rođen u Tržiču 3. siječnja 1957. Potječe iz skijaške obitelji (otac Petar, stric Zdravko — tragično preminuli prvak u slalomu i Bojanov prvi trener). Naš najpoznatiji alpski skijaš, za kojeg sam uvijek navijao ako kojim slučajem nije nastupao Ingemar Stenmark (ili ako je ne daj bože pao). Stenmark je bio “naš” ili “moj”, jer je bio najbolji “tehničar”, uvijek je držao obje skije skupa (“kristijanija” ili tako nekako, uostalom skijao je na našim skijama marke Elan). Prvi je uveo i obavezno skidanje skija prilikom ulaska u cilj i okretanje njihove donje strane prema kameri, e da bi se vidjelo ime proizvođača, te time pronio slavu CR05, RC05 i RC08 diljem svijeta. Prije njega slično je skijao Talijan Gustavo Thoeni. Ostali su skije držali nešto šire nego Stenmark i Križaj, išli su više na snagu, “čupali su se” kod svakih vrata. A ova naša dvojica sjurila bi se onako elegantno dole, bez ikakva suvišnog rezanja rubovima skija, ovlaš dodirujući svaka vrata.
Dakle, kada nije bilo Stenmarka, navijao sam za Janeza — pardon — Bojana Križaja. Taj dragi plavokosi, uvijek nasmijani dečko, pridonio je između ostalog mojoj zabludi da su svi Slovenci nalik njemu — dobri, plavi, nasmiješeni, štonobisereklo benigni (a i u dječjem programu Televizije Ljubljana “Živ-žav”, išao je tada lijepi, nenasilni crtić “Bojan”). Smetnuo sam bio s uma zločestog Bednjanca, ponekog Rupela i takve grozne tipove.
Svako se takmičenje sastojalo od dvije trke, sa pauzom od oko sat vremena između, taman za ručak. U toj pauzi postavljači staze trudili su se što više zajebati Križaja i Stenmarka, ne bi li ovima bilo teže. Zgodno je bilo to skijanje (Križaj je, kao i Stenmark uostalom, odbijao voziti spust, pa smo i mi uglavnom pratili samo slalom i veleslalom, uz obavezno navijanje: “Op! Op! Op!”). Zahvaljujući tom elegantnom sportu već sam kao mali znao da postoji Lihtenštajn (Hana i Andreas Wenzel) ili npr. Monte Carlo; gdje su Innsbruck, Val Garden, St. Moritz… Glavno takmičenje zvalo se Svjetski kup, odvijalo se u navedenim i još ponekim mjestima (i u našoj Kranjskoj Gori), a skijaši i skijašice borili su se za bodove u slalomu, veleslalomu i spustu. Tek poslije pojavljuje se još i bodovanje u “kombinaciji”, a na kraju, kao vrhunac austrijskog terora i famozni “superveleslalom” (tj. još jedan spust). Nekadašnji monarhisti nisu mogli podnijeti da im medalje odnose slavenizirani/elanizirani Stenmark i naš Bojan Križaj. Već tada mi je nešto bilo sumnjivo, a kada su Austrijanci kupili i “naš” Elan, shvatio sam da su nam “kola”, a ne skije otišla nepovratno nizbrdo. Nekako vjerujem da sam samo zahvaljujući tim TV-prijenosima i krenuo na skijanje i te davne 1974. prvi puta stao na skije u Bohinjskoj Bistrici.
Inače, u Zagrebu je strašno hoch bilo igrati tenis preko ljeta (tada još nije bilo igranja po dvoranama, niti “balona”), a zimi se išlo na skijanje. Pravi purgeri i zagrebački šminkeri išli su preko kluba Medveščak.
Jedne sam godine išao s klubom Rade Končar (ime govori sve). Mislim da smo išli u austrijski Lachtal. U autobusu su se još uvijek (tek je 1980.) pjevale one divne svejugoslavenske starogradske pjesme (“Sve ptičice iz gore”, “U tem Somboru”, “Bolujem ja, boluješ ti”). Danas mi se to čini čudno svaki put kada vidim rezultate izbora, pa sve nekako mislim da nije možda te pjesme baš moj stari započinjao onomad u autobusu, a ovi drugi nisu imali muda ne pratiti ga? Ili ipak…?
Što bi sportski komentatori i ostali TV-voditelji (npr. stanoviti Goran Milić) rekli — “bilo kako bilo”, autobusom bi se nakon nekih cirka osam sati vožnje dolazilo na odredište. Inače, najvažniji dio skijanja odvijao se nekoliko dana prije, dok su mame radile klopu. Obavezno se nosila sarma, a od slatkiša neki odlični suhi kolač od biskvita/šipkova pekmeza i kreme od oraha.
Obavezni sport za odrasle na skijanju bila je bela, a za one naprednije preferans. Sutradan ujutro podijelili bi nas u grupe prema dotad stečenom znanju i škola bi mogla početi. Premda sam već odavno bio odmakao od “ralice”, uvijek sam pristajao na tu skijašku školu, jer je na kraju u petak ujutro, dan prije povratka, uvijek bilo i obavezno takmičenje.
Ali ovdje bih sada htio reći nešto drugo — svake, ali baš svake godine, događale su se čudne stvari. Pametan netko proglasio je treći dan za najrizičniji, to je navodno bio dan kada se događa najviše ozljeda (što bi rekli ovi što se bave kostima — apsolutni rizik od traumatske frakture), kao tako su izračunali stručnjaci, što zbog umora, što zbog “muskofibera”. Mislim da je i tu bila riječ o nekoj zavjeri, valjda između klubova (čitaj vođa puta) i vlasnika dućana. Taj se dan, naime, išlo u shopping (a vođa puta je ionako imao besplatnu sobu za sebe i svoju obitelj, prijatelje, pa ne bi čudilo da je dobivao i neki špeceraj pride). Ili je to bila neka ujdurma Generalturista, Yugotoursa… Ma ne, Genex je kriv za sve! (Ha! Ha! I onaj Goran Milić, kad vam kažem!). I ja sam volio “kupovinu trećeg dana”. To je bila prilika da upotpunim svoju kolekciju igračaka. U to doba čini mi se da sam jedino autiće kupovao. U igri su bila dva proizvođača: engleski Matchbox i francuski Majorette. Mečboksovi su autići bili bolji u svakom pogledu. Osim što su to bili modeli ljepših automobila, bili su nešto manji, kompaktniji, kao stvoreni za igru. Dočim su francuski autići bili veći, lakši, kao od aluminija, jednom riječju ružniji. Osim autića kupio bih si i poneku muzičku kasetu (famozne K-tel hitove ili High Life). Nije mi tada bilo jasno zašto mi stari uvijek daje lovu za samo jedan autić i jednu kasetu? (A ono bijaše vrijeme bonova za benzin, redukcija struje, depozita i pregleda deviza na granici). Skijanje mi je stvarno tada otvaralo vidike. Evo, na primjer: videoigrice. Prvo sam negdje sredinom 1970-ih vidio i igrao onaj najjednostavniji stolni tenis, znate onu crticu kojom lovite točku tj. loptu, a onda malo kasnije i Astroide, Phoenix, Scramble etc. Soundtrack: Eddy Grant — “Electric Avenue”, i ona druga, još poznatija — “I don’t wanna dance”, a nešto poslije Trio i “Da, da, da”.
Elem, te godine sa Radetom Končarom po prvi put u životu osjetio sam se posramljen što dolazim iz Jugoslavije. Tog trećeg dana skijanja stojimo tako moj otac i ja, gledamo neke rakijice (“unuče” što bi napisao Branko Dimitrijević — dakle male bočice mit Liker oder Schnapps), kad eto ti nekog iz kluba sa spikom: “Ako se možete malo pomaknuti u desno, još malo, taaako, e fino”. Kao da nas oće slikat čovječe! A on nas namješta tako da ga prodavač ne vidi dok stavlja neki veliki nož ili sataru, ne sjećam se više, pod kaput. On, član kluba koji nosi ime po narodnom heroju, krade nož u austrijskoj selendri! Koja bruka. I odmaglimo moj roditelj (koji me učio kako su Talijanci streljali Končara i ostalu mitologiju) van, a kad tamo iz svih dućana izlaze ovi naši i nešto nose pod jaknama i kaputima. Od tada smo išli na skijanje samo privatno ili preko finog malograđanskog ski-kluba Medveščak. (A kao klincu mi je bio draži Radnički od Građanskog).
Par godina kasnije u nekom drugom dućanu, u nekom sasvim drugom austrijskom mjestu, zaustavili su me oholi prodavači i glupa foto- ćelija/senzor, misleći da sam ukrao fini Matchbox-ov model, za koji sam naravno imao račun. Plakao sam kao gora, za cijelu zemlju, jer sam vidio da je njima normalno da neki klinjo iz Jugoslavije nešto mazne. Prokleti Švabe, zapravo su bili u pravu, pa sam od sramote plakao još više, za cijeli Rade Končar sam plakao, premda sam imao račun.
Nešto slično desilo mi se kao dvadesetogodišnjaku početkom 1990-ih u Švicarskoj, dok sam učio anatomiju u mjestašcu Winterthur onkraj Züricha. Budući da nisam znao upaliti neki bojler u zamračenoj kotlovnici, zvao sam starog hausmajstora, a ovaj, vjerojatno bivši SS-ovac, na nekom odurnom kantonaškom njemačkom dijalektu objašnjavao je balkanskom seljoberu što je topla voda i čemu ona služi. U sebi je sigurno mislio da sam glupi tschusch. Pitajte poznatog bečkog artista Marka Lulića o tome. Pa zar smo zaista takvi lopovi i jadnici? Hm… malo sam odlutao od Bojana Križaja.
Prvu pobjedu u seniorskoj konkurenciji ostvario je u Wengenu, 20. 1. 1980. u slalomu za Svjetski kup. Osvojio je 4. mjesto u veleslalomu na Zimskim olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980., 2. mjesto u ukupnom poretku za Svjetski kup 1982., a 1987. bio je pobjednik Svjetskog kupa u slalomu. Na našoj Zimskoj olimpijadi bio je nekako u drugom planu i osvojio “samo” 9. mjesto u veleslalomu. 1979. i 1982. proglašen je za najboljeg sportaša Jugoslavije. As med asi, tj “as među asovima” snimio je i tu jednu reklamu, mislim da je bila u pitanju kauguma/žvakaća guma/žvečilna goma. Sigurno nije bio onaj sarajevski tabloid, bio je prefin naš Bojan za takva sranja.
- dr. Vatroslav Sekulić