Kinoteka, zagrebačka
Tamo me stric furao na crtiće dok sam bio lima (rane 1970-e) — Miki Maus i te spike. Negdje 1985. ponovno me tamo odfurao moj današnji kum, šta smo onda bili — drugi srednje. Kao, on intelektualac — fura šminkera na cool intelektualni film. Davao se Proces sa Orsonom Wellesom i Anthonyjem Perkinsom. Bilo nas je sedmero-osmero u kinu, nekako mi bijaše teško, meškoljio sam se, zijevao, želudac je kruljio, ipak je to težak film za šminkera prazna želuca. Dvoje ljudi je otišlo, a onda je, kunem se, kroz redove protrčao oveći štakor. Poslije sam bio ponosan što sam izdržao duže od ona dva tipa.
Program su obnovili negdje oko Univerzijade 1987. Sjećam se kao da je bilo jučer, prvi ciklusi su bili Pasolini i Fassbinder. Išlo se na sve predstave, sada sam već bio klasični zagrebački kvaziintelektualac od 17 g. Jednom sam bio na sve tri predstave, od 18, 20 i 22 h — posljednja je bila Salo — 120 dana Sodome, dvorana puna, Darko Marković predstavio je knjigu Pasolini i smrt, a ja sam se kreveljio dok su nevina dječica jela špenadle. Naravno, okupljala se još gora pozerska škvadra nego što sam i sam bio. Tu su bile curke iz “jezične” (malo umišljene i fine) i još bolje koke iz “kulture” (Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi) — one su bile cool, a i “davale su prve noći”. Dobro, pretjerujem, ali svakako su bile slobodnije… Neke od njih danas su pomodne (nekad tzv. alter) kreatorice, izvjestiteljice iz Haaga, demo redateljke sa pseudonimima iz pedofilskih snova (eh, taj Kubrick), a neke su, pomozi mi Bože, naprosto domaćice, zapravo, vjerojatno većina njih. Uostalom, to je ok.
U tu su Kinoteku dolazili (uglavnom u prve redove) i studenti montaže, režije i ostalih ezoterija. Tu je bio i onaj debeli sa jednom drvenom nogom (ili je to bila ortopedska cipela?). E pa, svi ti pozeri su uvijek imali određena mjesta na koja se treba kiselo, samozatajno nasmijati (ne mislim na “Hromog Dabu”, on je bio cool), a sve ono, što je nama narodu bilo smiješno, e to je njima bilo ono… Pa mislim… Karte je prodavala ona “Dobra teta”. Jednom, nakon mnogo godina mog dolaženja (ja sam bio 8. red sjedalo broj 8), obratila mi se: “Jeste li ponijeli maramice?” Poslije filma mi je bilo jasno. Davao se Jedan dan života i većina prisutnih (oko 30-tak uglavnom starijih od šezdeset godina) je plakala.
U Kinoteci je jedno vrijeme bila otvorena knjižara Moderna vremena (tu se stvarno svega moglo naći, pa i različitih rariteta iz izdavačkih kuća poput SKC Niš, zatim kasete iz produkcije Zdenka Franjića, dosta o filmu, stripovi, ploče; nije bilo loše, uvijek je sviruckala neka cool, pomodna, kvaziintelektualna, in mjuza tipa Tom Waits). Vani na zidu su Greiner i Kropilak šablonom “narisali” Williama S. Burroughsa. Kad bolje razmislim, bilo je to krasno vrijeme.
Zaboravih pripomenuti — karte je trgao simpatični, a opet rijetko kad nasmijani gospodin (ili bolje rečeno Drug) u plavoj kuti, kao da je netom došao iz direktne proizvodnje u npr. Rade Končar. On je uglavnom zvonio za početak predstave, šutio i trgao karte. Premda je imao sjajnu gustu crnu kosu (kao da ju je maz’o pastom za cipele), cijelom svojom pojavom podsjećao je na likove tipa Boris i Igor iz Frankensteina (mislim na ono šutljivo pomoćno osoblje koje je uvijek tu). Pozdrav njemu i Dobroj teti.
- dr. Vatroslav Sekulić