Kinoteka, sarajevska
“Sve je Kinoteka”, pisalo je na jednom zidu u blizini gradske tržnice, u Ulici Vase Miskina. Time je rečeno i previše. Sarajevska Kinoteka nalazila se u Ulici Đure Đakovića, u komšiluku kafane Šetalište, samo nešto bliže centralnoj gradskoj raskrsnici.
Da ne bismo gubili vrijeme i prostor, umjesto nekoliko odrednica sve trpamo pod ovu. Svakoga dana, sem nedelje i sem u ljetnoj pauzi, u dvorani Kinoteke prikazivano je po dva ili više filmova. Svake godine, u za to pogodno godišnje doba, prikazivani su ciklusi filmova. Zima je bila pogodna špageti-vesternima u kojima je, pred punom salom, ćutao Klint Istvud. Jun i jul su bili idealni za Džonija Vajsmilera i Morin O’Saliven. Opustjelim centrom grada se svakog vrelog popodneva prolamao Tarzanov urlik.
Kinoteka je, sem filmova i publike, imala i zaposlene. Bio je to čika Meho, pasionirani kolekcionar znački, koje je izlagao u izlogu blagajne dok je prodavao karte. Kad je otišao u penziju, zamijenila ga je teta Ljubica, koju ste, kao stalni posjetilac, redovno pozdravljali i kada je sretnete kako se sa ćerkom vraća sa pijace.
Na kraju, tu je i kinooperater Hamo. Ako ste gledali Kusturičinog Oca na službenom putu, onda se sjećate čovjeka koji Malikovu bratu (pokojnom Davoru Dujmoviću), daje ostatke filmske trake i postere, interesujući se, “Mali, guziš li šta?”
- Vule Žurić