Jeton i ja u JNA

Ilustracija: Dragan Mileusnić
Nećete vjerovati, ali osjećam nostalgiju za Jugoslavenskom narodnom armijom. Ne naravno u političkom odnosno ideološkom smislu, dakle u smislu uloge koju je igrala u jugoslavenskom društvu kao državni aparat prisile. Ja, a pretpostavljam i mnogi drugi, doživio sam je i s njezine druge, banalno ljudske strane.
JNA je naime bila sastavljena od ljudi — od kojih dakako većina nije ondje bila svojom voljom — i to nevjerojatno različitih i zanimljivih ljudi. Ti regruti i oficiri iz svih mogućih krajeva Jugoslavije, pretvoreni višom, državnom voljom u jedinstveni kolektiv, bili su vrijednost po sebi. Za mene ujedno i jedina vrijednost u JNA. Kada sam polovicom 1980-ih služio vojni rok, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi ta Jugoslavenska narodna armija, svo to ljudstvo zajedno s oružjem koje smo nosili, čuvali, čistili, doista mogla jednoga dana poslužiti svojoj — ratnoj! — svrsi. Prevario sam se. Ali to je druga, politička priča. Ovdje me, kao što sam rekao, zanimaju ljudi, jer za njima osjećam nostalgiju, a ne za vojskom kao takvom.
Bio sam dakle razvodnik u 316. lakoartiljerijskom puku takozvane Protuvazdušne obrane, stacioniranom u jednoj nevelikoj kasarni na beogradskoj Zvezdari. S jesenskom klasom u naš vod došao je i jedan mali Albanac. Jeton. Bio je plavokos, plavook, malo zdepast — i nije znao gotovo ni riječi srpskoga. Ne sjećam se međutim da je zbog toga bilo nekog posebnog problema. Vojska je takva institucija u kojoj za svakoga ima neko mjesto. Tako se i Jeton lako uklopio u naš kolektiv. Problem je međutim nastao kad je i on dobio svoj prvi izlazak u grad. Kako da ga čovjek pusti samoga? Ni riječi ne zna, a Beograd je golem. Više slučajno no po nekoj logici, kapetan ga je povjerio meni: “Da ga vratiš čitavoga u kasarnu. Jel jasno!?”
Daleko od toga da sam bio oduševljen. Naprotiv. Ionako smo rijetko dobivali izlaz u grad, pa još da pritom moram takoreći voditi dijete sa sobom. Ali što sam mogao. Morao sam od nužde stvoriti zabavu. Kako za sebe, tako i za Jetona.
Najprije naravno uopće nismo komunicirali. Hodali bi šutke ulicama bez nekog cilja i tek tu i tamo zastajkivali pred izlozima. Zapravo bih ja stao zbog izloga, a on zbog mene. Nisam mogao ustanoviti što ga zanima. On se samo strpljivo smješkao i čekao da se ja nagledam pa da krenemo dalje. Tek pred velikim raskršćima, kao na Slaviji na primjer, vidljivo uplašen od silnog prometa stiskao se uz mene. Uhvatio bi me za rukav kad bi prelazili ulicu. I kad je bilo zeleno na semaforu, na zebri, žurio se, hodao korak ispred mene i vukao me da što prije prijeđemo ulicu i dočepamo se trotoara na drugoj strani. Ja sam mu se smijao, nešto sam gunđao, ali se zapravo nisam ljutio. Jeton je imao jedva osamnaest godina, a ja sam u to vrijeme već bio diplomirao. Bio sam dakle stariji i utoliko mi je lakše bilo identificirati se s preuzetom odgovornošću. Sa svoje strane on je pak pokazivao puno povjerenje i neku vrstu jednostavne prijateljske topline koja mi je imponirala. Mi smo se zapravo odlično slagali, premda mi je na trenutke bilo dosadno s njim, a vjerujem i njemu sa mnom.
Više puta smo tako zajedno izlazili u grad. Postali smo neka vrsta tandema. I zajednički jezik smo otkrili — lingua franca balkanskih psovki na kojoj smo mogli jedan drugome pušiti kurac, slati jedan drugoga u pičku materinu, jebati si tetke, bogove pa čak i krv Isusovu. Ja sam znao psovati albanski, što sam također naučio u vojsci, a njegov srpski je dostajao taman za to. Pa ipak nismo dirali u taj fantastični univerzum incesta, sodomije, pedofilije, blasfemije i homoseksualnosti svake vrste, taj naš zajednički hard core porno u kojem se nebeske svetosti sparuju s likovima životinjskog podsvijeta, odnosno oboje s članovima najuže obitelji. Možda nam je to bilo pregrubo. Jeton i ja kao da smo imali potrebu za nekim kontrastom naspram sirovosti kasarnskog života, potrebu da budemo dobri i blagi jedan prema drugomu. Jedini eksces koji smo si dopuštali bilo je — priznajem, sasvim seksističko — uzajamno namigivanje pri pogledu na kakve duge ženske noge ili bujne grudi. Pri čemu se on uostalom pomalo i stidio, dok sam se ja, pretpostavljam, pravio frajer.
Najživlja naša komunikacija bila je za stolom kakva restorana. Tu bih obično ja nad jelovnikom roktao, mukao, meketao, glasno srkao prevodeći mu ponudu jela na zajednički jezik prirodnih zvukova. Pritom sam ga uvijek častio ili pićem ili kakavim desertom. Imao sam sigurno više novaca nego on.
Kad danas mislim na te vojničke dane, onda mi se čini da sam ondje upravo s Jetonom razvio najintenzivniji ljudski odnos, usprkos nepremostivoj jezičnoj barijeri. JNA je bila dakle i škola razlike. Nikakav melting pot, nego jedna, kako bismo danas rekli, solidna multietnička zajednica. Samo u mom vodu bilo nas je iz desetak nacija. To iskustvo, kakvo si danas čovjek može priuštiti samo u najrazvijenijim metropolama našega globalnog svijeta, bilo je očigledno jedinstveno i neponovljivo. Za mene i dragocjeno. Na osnovi tog iskustva nikada neću popušiti onu priču o navodno neizbježnoj konfliktnosti, štoviše, o nužnoj uzajamnoj isključivosti takozvanih različitih kulturnih identiteta. Nije istina da se zbog tih kulturnih razlika nismo slagali.
Doduše, nad nama je bdio strogi komunistički režim sa svojim represivnim aparatom koji je uvijek bio spreman na intervenciju. Nije se smjelo vrijeđati pripadnike drugih nacija, ni Albance se nije smjelo nazivati Šiptarima. Pod prijetnjom stroge kazne. Komunistički totalitarizam? Ili political correctness? Ostavljam čitateljima da odgovore. Odgovor će ionako ovisiti o njihovu trenutnom političkom uvjerenju, a ne o objektivnom uvidu u stvarnost. Meni osobno nedostaje Jeton, odnosno takav oblik društvenog, političkog i kulturnog iskustva koji mi je omogućavao susret s njim. A svaki susret s razlikom prije ili kasnije susret je sa samim sobom.
U tom smislu ja sam jugonostalgičan. Moja nostalgija nije međutim žal za nepovratnom prošlošću, nego kritika postojeće stvarnosti koja u mnogočemu zaostaje za tom prošlošću nad kojom se tako pretenciozno šepuri. Sve što dolazi poslije nije samo zbog toga ujedno i bolje.
- Boris Buden