Jedan dan života

Mnogi ljudi moje generacije odrasli su uz priče roditelja o tri ključna filma njihove generacije — prvi je bio naravno Bal na vodi, s obaveznim nastavkom “…sa Esther Williams” (kao utopija Zapada), drugi je bio švedski film Plesala je samo jedno ljeto (erotski coming of age), a treći… Treći je bio meksički i zvao se Jedan dan života. Kad bi ga se sjetili, starci bi nam ga jednostavno opisali kao “film s kojim je plakala cijela Jugoslavija”.

Priča o dvojici prijatelja odvija se za vrijeme meksičke revolucije (mada pretpostavljam da je stvar doživljavana kao apstraktna, ahistorijska) — jedan je režimski oficir, a drugi valjda “revolucionar”. Potonjeg uhvate i osude na smrt. U finalu, u posjet mu dolazi majka — “mama Huanita”, koja ne zna da će ga strijeljati i to na njezin rođendan, koji joj sin čestita pjesmom… Surovo, da surovije ne može biti.

Zbog naivnosti fabule i te surovosti zezali smo naše starce. Kao: “Šta ste vi gledali onda, šta vam je bilo?” i slično. Teško je bilo zamisliti da je svijet ikad bio “tako mlad”. Jednom je ipak na televiziji prikazan insert iz filma — ta sekvenca prije strijeljanja, naravno. U crno-bijeloj tehnici, mladi Meksikanac, vezan, ako se sjećam, davno je bilo, pred stupom za strijeljanje, a mama Huanita plače jer osjeća što se događa. Glumac je pjevao zvonkim glasom na premelodioznom španjolskom i kad je došao do stanke — uza svu ironiju — stegnulo mi se grlo i u sramu sam jedva dočekao da insert završi.

Iza naivnosti i jednostavnosti klišea tog filma pojavljuje se jedno drugo lice nimalo naivno. 1950-ih, svega nekoliko godina nakon završetka rata, film o dvojici prijatelja na suprotnim stranama, o majci koja gubi sina, o pjevanju u smrti — imao je, nesvjesno, malo drukčiji zvuk nego što se nama sa sigurne distance činilo. Suze u kinima jedne ranjene, uništene zemlje, koja se tek dizala iz mrtvih i iz tame, odjednom dobivaju jaku kolektivno katarktičku notu.

Dobar trenutak da se pitamo: zašto uopće Meksiko ili bolje “Meksiko”? U seriji intervjua što ih je Petar Luković radio s protagonistima jugoslavenske estrade za časopis Duga — a što su poslije na okupu izišli u njegovoj seminalnoj knjizi programatskog naslova Bolja prošlost — razgovarao je sa pjevačem Predragom Gojkovićem-Cunetom. Iako je Cune zapamćen najprije kao jedinstven tumač narodne (pre-NNM) muzike, svoju je karijeru započeo upravo kao pjevač meksikanskih pjesama (singl “Halisko”). U intervjuu sam prvi put saznao razloge te popularnosti, a objašnjenje je više nego značajno, zapanjujuće. Nakon prekida sa “Rusima” i držanja Zapada i SAD-a na odstojanju, što je preneseno na kulturni plan značilo da su i jedni i drugi do određene mjere nepoželjni, javila se potreba i nužnost za ipak nekom vrstom komunikacije s drugom kulturom, samo je pitanje bilo — s kojom?

Dok se nekom — popularni mit kaže da je u pitanju bio, po običaju oštroumni, Moša Pijade  — nije javilo spasonosno, upravo genijalno rješenje: Meksikanci! Sigurno su ovi drugi u boardu čudno pogledali: “Šta Meksikanci?”. “To, Meksikanci”, može se zamisliti Mošu kako razmišlja naglas — “nisu ni jedni ni drugi. Ne pripadaju nijednom od ova dva bloka. Zemlja u razvoju, k’o i mi, pod dominacijom Amerike, godine fizičke i političke borbe protiv evropskog i američkog imperijalističkog zavojevača, prošlost revolucija niskih socijalnih slojeva — seljaka-peona i ugroženih radnika, a iznad svega — prepoznatljiva, topla narodna umjetnost…”

I tako su se, na prvim radioaparatima domaće proizvodnje, pojavile pjesme bratskog naroda s druge strane svijeta. Najprije originali, a poslije su krenuli i jugomeksikanci: najprije gorespomenuti Cune, pa stanoviti Diego Varagić, i mnogi drugi, a najpoznatija su bila dva crnogorska pjevača — Slavko Perović i Nikola Karović, ovaj potonji — čovjek što je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao “pjevač koji je nastupio pred najviše državnika” (61), a 102 puta pred Titom (“Tito me je smatrao najboljim jugomeksikancem.”).

Meksikanske pjesme su zanimljiva biljka — već na prvi pogled nešto u njima je čisti “žanr”, i to ne bilo koji nego western, pa se sve skupa nekom lakoćom prevađalo u domaću kulturnu realnost. Možda nije ni čudno: westerni su priče Granice, divljih podneblja, konstantnog rata i tragičnih ljubavi između fatalnih ljepotica i macho muškaraca…

Kad smo kod prevođenja realnosti, treba staviti naglasak na riječ “prijevod”. Da bi pjesme bile još uspješnije, trebalo ih je prepjevati na naše jezike, a prijevodi su bili više nego slobodni — valjda što je malo tko govorio španjolski. Ponekad su se u tom miješanju “realnosti” događala neuobičajena tekstualna rješenja, kao u prepjevu pjesme “Mucho, mucho”: “Mučo, mala, mučo / u menzi sam ruč’o / ‘leba i salame / i ljubio dame.”

Na jednom mjestu “originalna” strana riječ, pomiješana sa stvarnošću poslijeratnih mršavih kolektivnih obroka (menze!) i jezik jeftinih romana! Što se pak macho kulture (“mucho-macho”!) tiče tu ne treba posebno objašnjavati u čemu je mogao biti appeal — umjesto objašnjenja dovoljno govori besmrtni šlager “Jedan dan života”, pjesma iz istoimenog filma; pjesma koju je, mnogo, mnogo godina nakon meksikanskog vala posvojio pjevač koji je personifikacija te kulture i sam legendarna larger than life figura, kao izišla iz westerna ili filma uopće — Mišo Kovač, naravno. Tko se ne sjeća snimaka njegovih koncerata na televiziji i trenutka kad bi Mišo otpjevao ne prvi stih, nego prvu riječ teksta: “Samo…”, i podigao svoje dalmatinske ručerde ukrašene teškim pečatnjakom, a masa bi u transu prihvatila ovaj umirući valc — “…jedan dan života, još ovu čašu mi dajte sad, jer ja sutra nisam s vama, jer sutra umrijeću ja…” Mišo je to u intervjuima zvao “ja samo dignen ruke” — moment.

Iako se meksička glazba čini autentičnom, ona, kao i mnoge druge stvari koje se takvima doimlju, to nije. Mariachi orkestri nastali su, nakon austrijske vladavine Meksikom, za vrijeme nadvojvode Maximiliana, kao dvorski orkestri, s limenim duhačkim instrumentima donesenim iz Carevine.

Kad se uzme u obzir da je meksička glazba uglavnom u 3/4 taktu, toj najtipičnijoj austrougarskoj mjeri, prešla put od Monarhije pod kojom smo, tko duže tko kraće, bili i svi mi, i onda nam se preko Meksika, u trenutku oslobađanja od imperijalizma i dominacije velikih sila, vratila, baš u vrijeme Tita — tog najvećeg “Austro-ugarina” — možda onda sve i nije tako slučajno.

Druga stvar: našao sam na internetu i tekstić o filmu Jedan dan života koji mi se kao podvlačenje crte čini bitnim — neka dobra duša, naš čovjek u Americi, spominje kako je taj, omiljeni film (i) njegove mame, gledao točno “on June 17th , 1986”, i dodaje “and cried too”.  U toj notici tip spominje kako je originalni negativ filma izgubljen a da valjda, jedan jedini postoji u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Kako divno — Jedan dan života vratio se kući.

Mada, ovo s vraćanjem kući je sumnjiva stvar i treba je uzeti uslovno — prvi film koji sam gledao kad sam došao ovdje gdje jesam, bio je Kusturičin Arizona Dream. U vrtoglavom okretanju referenci, originala i kopije — u sceni vjenčanja, na lokaciji negdje na jugu SAD, pravi meksički Mariachi neprestano, minutama sviraju — “Mamu Huanitu”, i naravno ne vide ništa čudno u tome. Ja sam se, naprotiv, ukočio, naglo svjestan onoga što se događa: Kusturica je okrenuo čitavu stvar — uposlio je Meksikance da, svirajući originalnu, svoju pjesmu i svoju glazbu, usmjereni majstorskom rukom pošalju poruku mjestu gdje se pjevala “kopija” i tako u punom krugu, ne izlazeći iz njega, naprave hommage jednoj zemlji.

• Đorđe Matić