Izviđači

Savez izviđača Jugoslavije — jugoslovenska skautska organizacija. Izviđači vole prirodu, druže se i takmiče sa pripadnicima izviđačkih odreda iz svih drugih bratskih republika. Ide se na kampovanje, podiže se zastava, peva se himna, uče se razne veštine: orijentacija u prirodi, klopanje onoga što se nađe u šumi ili na livadi, vezivanje čvorova, brzo podizanje šatora. To se zvalo “veštarstvo”.

Mlađi izviđači zvali su se “poletarci” i “pčelice”, a stariji “izviđači” i “planinke”, što je valjda trebalo da znači da su osposobljeni za preživljavanje u surovim partizanskim uslovima, ukoliko neprijatelj okupira našu zemlju i gradovi se odmetnu u planine, recimo, Zagreb na Sljeme ili Beograd na Avalu, i celi kvartovi, desetine hiljada ljudi, onda jedu koprive, pečurke, kornjače i zmije.

Vođa mog odreda, u svakodnevnom životu zastavnik prve klase, tvrdio je da su izviđači važan činilac ONO i DSZ (opštenarodna odbrana i društvena samozaštita), a jedan moj prijatelj, najozbiljnijim glasom, ali da ga niko ne čuje, tvrdio je da je ta organizacija napravljena u svrhu lakog i brzog “skidanja mraka” njenih članova.

• Mihajlo Pantić

Šibajući po šumama i gorama, stalno smo pjevali, stvarno smo se derali, iz sveg grla i to je bila konstanta. Mislim, dečki. A pjesmu bi uvijek povele cure; sjećam se jedne Vedrane (sa svojim crnim očima i predugim, uvijek vlažnim trepavicama…), ta je uvijek počinjala prva. Tek sad sam, međutim, svjestan repertoara koji smo mi, u ovom slučaju zagrebački izviđači, pjevali kasnih 1970-ih: osim prigodnih izviđačkih koje su mi sve isparile iz glave, potpuno spontano (to velim jer pjesme koje su prozirne nitko neće — samo dobre ostaju) pjevali smo i — “Sivi sokole” (albanska pjesma), “O bella ciao” (warsong istarskih partizana) i “Kolika je Jahorina planina”… Ovu simboliku čovjek treba zapamtiti kako bi mu bila pri pameti kad se sljedeći put netko, kako to već trend nalaže, s visine bude bekerio na pojam “bratstva i jedinstva”.

Od pjesama tu su bile još i obavezna “Po šumama i gorama” (samoobjašnjavajuća), predivna “Konjuh planinom”, Paljetkova “Fala” koju smo do 1980-e pjevali našim mamama, a poslije 4. 5. 1980. Josipu Brozu Titu, dok se najčešće završavalo s modernim klasikom — “Računajte na nas”. Bez obzira što vam revizionisti danas rekli, ova zadnja bila je fakat hit, pa se najspontanije pjevala, nekad i po pet puta u toku “marša”, što dokazuje da je Balašević nešto ubo tu, jer ne primaju se pjesme tek tako. Sjećam se kako nam je drugarica Antolić rekla da ovo “u ime svih nas iz pedeset i neke…”, možemo promijenit u “sedamdeset i neke”, što meni nikak nije pasalo uhu.

Kad smo kod “primanja” i “neprimanja” pjesama, znam dobro da smo, za razliku od bratskih republika, Zaharovu “Jugoslavijo” (da, onu — “od Vardara …” i to) odmah prokazali kao “fejk”. Možda je u pitanju bio surplus folka u smislu kako muzičkom (sedam-osmina u mogućoj himni!) tako i tekstualnom (mi sve gradska djeca, a tu imamo “ratara i pastira, u frulicu kad zasvira”), ali nismo je voljeli i bojkotirali smo pjevanje.

To je ionako bilo već pred sam prelazni period, u pubertet i dakle u rock‘n’roll, kad smo definitivno ostavili i “ratare” i “pastire” u ropotarnici povijesti, pogotovo kad je na ionako fejkericu od teksta, po Njegovu isparenju u vječna lovišta, dio teksta “Maršal Tito nek te vodi” pretvoren u “Ljubav naša…”. Dvije najgore struje 1970-ih tu su se pomiješale — hipizam sa svojom blesavom, apstraktnom “ljubavlju” i poltronstvo. It was time for us to leave it all behind.

• Đorđe Matić