Indexi
Čak je i Bijelo dugme, svugdje i u svemu prvo, u Sarajevu uvijek bilo — drugi band. Prvi su bili i ostali samo Indexi. Osnovani 1962. godine od nekoliko tadašnjih srednjoškolaca, kroz četiri desetljeća tvrdoglavog postojanja su najdugotrajniji domaći veliki band.
Indexi su uvijek bili “pogon”, artistička mašina mišljena za trajnost — u njoj je, osim muzičara u bendu, kroz godine učestvovalo mnogo ljudi, mnogo suradnika — Ranko Rihtman, Esad Arnautalić, Bata Kovač, Maja Perfiljeva, Duško Trifunović, Abdulah Sidran i drugi — zapravo, čitava jedna generacija sarajevskih i jugoslavenskih stvaralaca, elita koja je, sa samim Indexima na čelu, većim dijelom stvorila ono što se danas objedinjuje često bez razmišljanja upotrebljavanom frazom “sarajevska pop-škola”.
Uz golemi doprinos koji su ti ljudi dali bendu — tri su člana benda, čini mi se, ključni za Indexe: Slobodan-Bodo Kovačević, gitarist grupe (tko ne pamti čuveni fluidni vibrato uvod u “Plimi”, prvi veliki domaći rock-intro); basist Fadil Redžić, nikad dovoljno priznat autor i aranžer (sjetimo se muzički neopisivo suptilne “Balade”), i naravno — čovjek koji je svojim, na mah prepoznatljivim, toplim baritonom, tim izrazom i instrumentom vlastitoga plemenitog bića pjevao ono najosjetljivije, najljepše u biću pak sarajevskom i jugoslavenskom, onu paučinu duše — Davorin Popović, lice i simbol Indexa i još mnogih velikih i važnih stvari, jedini Pjevač među pjevačima.
Umjesto da se pobrajaju ploče, albumi, singlovi, koncerti, pa dosezi, kronologije i slično, bolje je i lakše da se o njima priča u negacijskim odrednicama: ne znam da je itko među onima koji su slušali Indexe s pažnjom, a i inače, ostao nedirnut njihovim najljepšim pjesmama, ne znam nijednog gitarista — a znam ih mnogo — koji nije impresioniran Bodinom svirkom na najboljim mjestima, ne znam nijednog yu-emigranta koji hladno reagira na zvuk Indexa, u konačnici — činjenica koja je poznavajući nas (nas!) posebna i gotovo jedinstvena: ne znam nikoga, iz Sarajeva, kao i neposredne okoline, i uopće — tko je ikada rekao, makar i najsitniju, ružnu stvar o pokojnom Davorinu…
Indexi — kao zvuk stvaran, ali i zvuk gotovo bajkovit, onako kako su u sjećanju bajkoviti zvukovi i muzika ranog djetinjstva — izdigli su se iznad historije jedne realnosti i svakodnevice pa kao da su i sami, kao dio većeg obećanja, jednog ideala, zadobili nešto od tog nestvarnog svijeta. Svatko od nas ima neki tavan, čak i kad više nema kuće, neko skriveno mjesto gdje taj svijet prebiva i tu ponekad moramo otići, da vidimo je li još uvijek tu.
Taj svijet je kao imaginarna kutijica s dragim sitnicama iz one ere. Kad se ona otvori, jedino što se iznutra začuje — a upravo to je onaj naš režiser tako dobro shvatio — mogli su zato biti samo Indexi: “Sanjam da opet, slušam kako dišeš…”
- Đorđe Matić