Gorski vijenac

“Nisu opasne knjige nego — knjiga!”, glasi slavna antitotalitarna mudrost. “Kako se zove narod od jedne knjige?” “Crnogorci.” Možda je ovo kultur-rasizam, ali nije čudno da je takav stereotip nastao.

Reprezentacija jedne od kultura države dolazila je preko jedne jedine knjige — Njegoševog Gorskog vijenca. No dobro… Ako ništa drugo “Gorski vijenac” nije bio ljigav kao mnogo druge obavezne školske lektire — bilo je tu i Turaka i sablji i mudrovanja i pušaka (džeferdar je riječ koju smo naučili zahvaljujući toj knjizi!) i svašta drugo. Naravno, sve skupa bilo nam je smiješno, pretjerano, ruralno, mačistički, a ono što nas je možda najviše odbijalo bilo je duboko ukorijenjeno uvjerenje žitelja naše najmanje republike da se radi o visoko filozofskoj knjizi i nekoj vrsti priručnika za život. S prvim se u međuvremenu slažem, ali zato s drugim…

Imam krasne uspomene u vezi s ovom epikom jednoga maloga naroda. S radošću pamtim kako smo, zajedno s beshumornim profesorom Novakom, ironično graktali u zboru završetak Gorskog vijenca. Realnost stihova bila tako daleko od nas, kao i njihova neopisiva samovažnost, a da ne spominjemo međusobno muško obraćanje: “Mrki vuče, podigni brkove, / da ti viđu toke na prsima, / da prebrojim zrna od pušakah, / kolika ti toke izlomiše! / Mrtvu glavu ne diže iz groba, / ni prekova bistra džeferdara. / Zdravo tvoja glava na ramena, / ti ćeš pušku drugu nabaviti, / a u ruke Mandušića Vuka / biće svaka puška ubojita!”

Wow! Jedan brkati muškarac zaljubljeno komplimentira drugom brkatom muškarcu! Šalu na stranu: moramo biti zahvalni Njegošu — bez njega ne bi bilo ni Ramba Amadeusa. A kako bi to izgledalo?

Osim toga, nešto mnogo ozbiljnije — tek kao emigrant shvatio sam razorne stihove iz prvoga pjevanja: “Pleme moje snom mrtvijem spava / Suza moja nema prijatelja”.

• Đorđe Matić