Goblen

Kad su početkom XVII st. braća Gilles i Jean Gobelin osnovali manufakturu tapiserija koje će se poslije po njima nazivati goblen, odnosno francuski, gobelin, vjerojatno nisu ni naslućivali da će stoljećima poslije njihov izum kliznuti sa zidova dvoraca i palača u domove tzv. običnih ljudi. Gobleni su se ispočetka smatrali umjetničkom formom, a vezenje istih povezano je sa ženama i djevojkama iz plemićkih i građanskih slojeva, dakle onima koje nisu, da bi preživjele, morale biti lake na motici, već na igli. Industrijska hiperprodukcija oduzela je goblenima umjetničku vrijednost i prepustila ih području domaćinstva.

Ipak, goblen je preživio to umjetničko srozavanje i ostao prilično popularan zidni ukras. U nekim je stanovima popunjavao prazan prostor između dva Šavrićeva regala, drugdje je vezeni motiv djevojčice i psa visio iznad Obodinova, ili poslije Gorenje frižidera. Razlika među goblenima mogla se uočiti tek u jednoj stvari, mali gobleni s likovima djevojčica, pasa ili kućica, obično su stajali u jednostavnim drvenim okvirima, dok su oni Wiehlerovi, koje su donosile supruge radnika na privremenom radu u Njemačkoj (kraće, gastarbajterice), svoje prvenstvo u goblenskom panteonu naglašavali i odgovarajućim, debelim i teškim, pozlaćenim okvirima. U krugovima ljubitelja goblena tek su oni mogli proizvesti iskreno divljenje ili još iskreniju zavist, što zbog skupoće, što zbog specifičnog načina izrade.

Nama pak, koji se s goblenom nismo imali prilike ranije sresti, prvi ubod dogodio se u osnovnoj školi u sklopu predmeta domaćinstva. Budući da je bilo teško shvatiti svrhu bockanja već gotovog i obojanog motiva, brojni su gobleni manjeg formata završili u fundusu nedovršenih radova, koje će, nadala se drugarica Mica (predavala je, osim domaćinstva, biologiju i prvu pomoć), nakon što je upisala dvojke u imenik, dovršiti talentiranija slijedeća generacija. Zanimljivom ostaje činjenica da je socijalističko društvo u školski sustav uvelo praksu kojom su dane kratile dokone plemkinje. Jedino što je goblen učinilo zabavnim bio je pogled na Sinišu Antolića, čovjeka koji je u petom osnovne ukrao fiću, krenuo u bijeg prema Karlovcu, a onda se negdje na pola puta predomislio i vratio u Zagreb vozeći istom trakom autoputa, kako marljivo ubada djevojčicu s psićem i u naponu koncentracije jezikom dodiruje vlastiti nos.

• Irena Bosnić