Fleki

Zagrebački punker, jedan od prvih, zaradio je ovaj logični nadimak zbog velikog poplavjelog (valjda) madeža koji mu je pokrivao skoro pola lica — mnogi su mislili da je to šminka. Fleki je bio rođeni punker — štakorskog lica, sa sitnim, rijetkim zubima i tankom, oštrom kosom — točno one potrebne fizionomije kakvu su imali neki od originalnih tipova iz engleskih bandova — Rat Scabies iz Damneda, ili Paul Cook iz Sex Pistolsa na primjer. Kad je u Zagrebu nastupila Hazel O’Connor, Fleki je skočio na binu, zagrlio Hazel, reporteri su ih tako ufotkali, a to je poslije izašlo skoro u svim novinama i časopisima. Fora je bila da je pola novinara pisalo o make up-u naših punkera, a druga polovica je mislila da si je Fleki to sam napravio, to jest da se izrezao po licu.

U Flekijevom punku nije bilo, za razliku od mnogih, nikakva “artizma”, on je kužio punk kao ekstenziju svoje psihologije huligana i neposlušnika, nekog tko jednostavno pravi sranje, nema redovit džob i živi po svom, izvan društva zapravo, a da je to tako bilo najbolje su svjedočile njegove tetovaže: grb “Dinama” stajao je na njegovoj podlaktici ravnopravno s imenima Sex Pistols i Sid Vicious (ako se dobro sjećam i s tetoviranom Sidovom facom). Kako su zagrebački punkeri uglavnom bili dobra deca, uglavnom iz srednje klase, mnogi su zazirali od nepredvidljivog Flekija, a i bojali ga se zapravo. Pogotovo kad bi ga se vidjelo na cesti u kombinaciji s njegovim kompićem i vlastitom ljubljanskom preslikom, tipom s nadimkom “Kuzla” (“kurva”), također alko-punkerom koji je mnoge povratnike s koncerata u Ljubljani dočekivao na ljubljanskom kolodvoru sa samo tri pitanja, redom: prvo — “Maš kaj drobiža?” (“imaš šta sitno”), drugo — “Kaj ste iz Zagreba?” i treće, logično — “Znate Flekija?”.

Jednom, već skoro nekako pred rat, naletio sam na Flekija, vozili smo se u istom noćnom tramvaju (on je silazio tamo poslije Držićeve, a živio je valjda negdje u Trnju, blizu Savskog nasipa (za ljude kao on, nikad se nije znalo zapravo gdje žive, osim ako čovjek nije bio iz njihovog inner circle-a) i tad mi je rekao da sanja o tome da si kupi neki kombi i da onda vozi okolo bandove na svirke. Poslije ga više nisam vidio. Fleki je umro 1990-ih, čujem, po nekim pričama tako što se smrznuo negdje na Sljemenu, čime je još jedan autentični predstavnik zagrebačke ulice otišao u vječnost. Da me može čut’, Fleki bi na ovo, kako se i pristoji takvu tipu, rekao: “Daj stari, popi si i ne seri.” Rest in peace.

• Đorđe Matić