Fla-Vor-Aid

Tako je pisalo na malenoj vrećici. Grozno ime za obožavani napitak. Od cijelog tog imena jedino domaće je zvučao niz la-Vor — i stvarno — od intenzivno obojenog praška mogao se napraviti cijeli lavor napitka. Još pamtim omjere: vrećica praška + 2000 grama šećera + 2 litre vode. S vremenom sam udio šećera spustio na 1800 grama. Tako je počeo trend na kraju kojega je Coca-Cola apsolutno preslatka — ne mogu je piti ne pomiješam li je s mineralnom — a Pepsi-Cola je definitivno izgubila utrku.

Fla-Vor-Aid je u sjećanju mnogih generacija bio prvi napitak koji se dobivao miješanjem praška s vodom. Ime, kao što rekosmo — grozno, neizgovorljivo, ali za to nitko nije mario. Okus čaroban, posebno hladan, uz poseban efekt konzervansa na nepcu usporedivog samo s okusom mravlje kiseline karakterističnog za stare sirupe, recimo one Podgorke iz Titograda (danas se valjda tvornica zove Titograđanka, ako je već grad postao Podgorica). Zapravo tri okusa: naranča, limun, malina. Boja takva da su mi roditelji redovito prosvjedovali zbog lokanja te “obojane vodurine”. Čiste tehno boje: narančasta, zelena i crvena. Ambalaža čudesna, lice djevojčice i dječaka sa slamčicama u zubima na plavoj podlozi, a slamčice zapiknute u čaše prepune leda. Led je tada još bio luksuz. Možda i Fla-Vor-Aid. Zapravo nikada nije bio skup, ali još nije postojala navika pravljenja napitaka od prašaka.

Nisam ga dugo pio i ne znam kako bi me se danas dojmio njegov okus. Pretpostavljam da je to bila čista kemija, produženi okus američkog oduševljenja farmacijom iz 1950-ih, što ne znači da ga ne bih opet pio. Danas mi je simpatično “poštenje” Fla-Vor-Aida. Pakiran je u male vrećice, u kakvima se inače prodaju boje za jaja, a vjerujem da bi i bio u stanju obojati sva jaja jednog uskršnjeg gnijezda, kao što je nama bojao ruke ili stolove ako se prolio. Bio je to koncentrat: kao parfem, kao otrov. Nezamisliv je u nekakvim jumbo verzijama, tim izumima postkapitalizma koji razrijeđenu supstancu prodaju pod zdravlje, usput dižući promet kroz što tolerirane, što obavezne, sve veće, dnevne količine. No, najljepše je njegovo ime. Moglo bi se prevesti kao dodatni ili pomoćni okus, doslovce “pomoć u okusu”. Da se pojavio deset godina poslije, Fla-Vor-Aid bi bio dekonstrukcija, parodija.

Naime, u međuvremenu su svi sokovi postali “bojani prirodnim bojama”. E, sad, što to znači biti bojan prirodnom bojom nije lako objasniti. Kakva je to dodatna boja koja ti vraća prirodnu boju? Koja je to priroda prirodnija od prirode? Fla-Vor-Aid je pošteno obojao napitak u nekakvu Benetton boju za kakvu si se mogao kladiti da ne postoji u prirodi, baš kako je to naznačio svojim imenom: “Pomoćni okus”. Od početka do kraja fake; čist, dosljedan i nadasve pošten koncept.

• Kruno Lokotar