Fala
Vjerojatno najljepša pjesma na kajkavskom dijalektu ikad napisana. Začudo, njezin kompozitor bio je štokavac, Dubrovčanin, pjesnik i skladatelj Vlaho Paljetak, a prekrasni tekst napisao je pjesnik Dragutin Domjanić. “Fala” je postala klasikom gradske pjesme valjda odmah nakon što je napisana, purgeri je smatraju svojom još od prije “onog” rata, što je Krešo Golik ovjekovječio u svom nježnom portretu zagrebačkih 1930-ih, filmu Tko pjeva zlo ne misli: obitelj je na izletu u Samoboru, pjevaju se razne pjesme, a onda tata Šafranek pita svoju ženu u jednom trenutku — “Bumo ‘Falu’ zapevali?” Kad sam ja bio klinac, u Zagrebu nije bilo proslave, rođendana ili Nove godine, a da se u toku večeri ne bi zapjevala “Fala”.
Nešto je već u akordima i harmoniji bilo što je ljude činilo emocionalnim u toj pjesmi i odmah od prvih stihova, kad bi netko intonirao: “za vsaku dobru reč / kaj reći si mi znala…”, ljudi bi se promijenili i neka bi se tuga i neki bi se čudan osmijeh pojavili na njihovim licima, prenuli bi se nekako na trenutak kao da se bude, oči bi zasuzile i uskoro je čitava sala, prostorija, sotto voce nastavljala — “za vsaki pogled tvoj / za vsaki smeh tvoj fala…”. Druga strofa je ionako u sebi imala “slavensku” gorku radost i surovu refleksiju: “tak malo dobrega / v živlenju tu se najde / i če je sunca čas / za oblak tak i zajde…”, što je činilo da pjevači-sudionici postanu još emocionalniji. Onda mala pauza i počinjao je kulminacijski akord refrena svečano i katarzično: “A ti si srcu mi / tak puno sunca (s produženim u) dala / kaj morem ti neg reć — od vseg ti srca, fala…”.
Možda je stvar i u nježnim, “zagorskim”, valc-harmonijama, možda u riječima, ali sam siguran da je njezina besmrtnost u nečemu drugom. Iako se pjesma obraća osobi ženskog roda, mislim, gotovo sam uvjeren da je nitko nije doživljavao kao “ljubavnu”, onu koju muškarci pjevaju svojim djevojkama i ženama, nego su je svi, i muškarci i žene, po neizrečenom dogovoru, pjevali — kao odu majkama. To je bilo ono posebno, to je pjesmi davalo nove nivoe značenja i k tome, jednu povišenu emocionalnost. Jedno vrlo rano sjećanje koje imam je kad smo u vrtiću skupa s drugaricama za Osmi mart napravili program i našim mamama pjevali “Falu”, s nekom “koreografijom” i cvijećem pride — sve su odreda bile u suzama, o čemu svjedoči i fotka u albumu: mame što se vide na fotki drže maramice pod crvenim nosevima i svima se cakle suze u očima.
Dugovječnost i posebnost nekih pjesama mjeri se i izmjenama konteksta i značenja kroz vrijeme: novi kontekst koji će ova pjesma dobiti radikalan je i najblaže rečeno “povijesni”. Kad je 4. 5. 1980. umro Tito, a plavi vlak iz Ljubljane krenuo za Beograd i dan kasnije stao u Zagrebu, na Trgu kralja Tomislava ispred Glavnoga kolodvora pa sve do Trga Republike okupila se svjetina kakvu grad nikad nije vidio. Kad je kovčeg postavljen ispred stanične zgrade, a ispod goleme Titove fotografije, masa od nekoliko stotina tisuća ljudi, najveći zbor kojega je Zagreb zapamtio, spontano je zapjevala “Falu”, ovaj put s tekstom u muškom rodu. Trenutak je bio autentičan: u Zagrebu, odavši baš tom pjesmom, na “njegovom” zagorskom, počast čovjeku kojemu je pripadala cijela jedna zemlja i kojega su mnogi u toj zemlji smatrali “svojim” — poručili su da je taj čovjek imao ipak jedno mjesto rođenja, a to je mjesto u blizini našega grada, u tom kraju, i da je na stvari jedna posebna veza.
- Đorđe Matić