Ekatarina velika

Beogradska rock grupa 1980-ih. Okosnicu su činili Milan Mladenović i Margita Stefanović — Magi, tajanstvena crnokosa queen of cool, kćerka beogradskog režisera Slavoljuba Stefanovića-Ravasija te basist Bojan Pečar. Od dana Katarine II, kako su se u početku zvali, kroz grupu je prošlo dosta muzičara, ali najpoznatija i najuspješnija je ona postava u kojoj je uz Milana, Magi i Bojana bubnjeve svirao Srđan Todorović-Žika, ex-Disciplina kičme, bubnjarski enfant prodige i glumac, dijete iz glumačke dinastije Todorović — sin Bore Todorovića i nećak Mire Stupice.

Ekatarina je uživala kultni status u čitavoj Jugoslaviji, ali čini mi se da nigdje nisu bili toliko voljeni kao u Zagrebu i Rijeci. Obožavali smo ih sa pristrasnošću, bezrezervno, bezuvjetno. Svaki, pa i najmanji kritički odmak prema njihovoj muzici činio nam se uvredljivo neumjesnim. Bili su iz Beograda, ali smo ih doživljavali kao zagrebački bend. Po izlasku iz Kulušića, osamdeset i neke, zajapurene i još opčinjene magijom, meni, Tini i Tamari bilo je jasno; Milan i Magi nisu bili obični smrtnici, nego polubožanstva.

Rijetko koji bend u povijesti jugoslavenskog rock‘n’rolla je imao publiku koja se toliko saživljala s njima. Tu publiku činili su mladi urbani ljudi diljem Jugoslavije, samosvjesni, obrazovani, drčni, senzibilni, neopterećeni “historijom”, odrasli u blagostanju 1970-ih i 1980-ih. Prva smo generacija koja se istinski, s radošću i hedonistički prepuštala uživanju u šarenoj kulturnoj raznolikosti i fantastičnoj, uzbudljivoj interakciji između Beograda, Zagreba, Rijeke, Ljubljane, Sarajeva i Skoplja, međusobno se uvažavajući i inspirirajući. Odbacivši floskulu, mi smo je dezideologizirali; nismo hinili “bratstvo i jedinstvo” — živjeli smo ga. Živjeli smo Utopiju, Svijetlu Budućnost, onakvu o kakvoj je snatrio Ilirski pokret, bili smo prvi “idealni” Jugoslaveni, oni “na kojima svijet ostaje”.

Imali smo osjećaj da nas ništa ne može zaustaviti. A zaustavilo nas se. Toliko smo valjda bili obuzeti besramnim uživanjem da nismo primijetili Zlo koje je nadolazilo sa svih strana. Zateklo nas se u potpunosti nespremne, nepripremljene; ni dan danas nije mi jasno kako su nas, onakve, uspjeli nadglasati oni kojima je smetala različitost kojom smo se mi napajali. Posakrivali smo se u mišje rupe, oni hrabriji razbježali su se po svijetu. Nema nas više. A bili smo so close. Bar smo tako osjećali. Da je bilo “još samo par godina za nas” mogli smo postati odlučujuća većina; umjesto toga danas se nosimo kako znamo sa svojom promašenošću. Milan, tragični Mojsije naše generacije, nije izdržao:

“Problijedio je silni genije / I kroz srce mu ruglo prožignu: / Da, tko je tebi pravo podao, / Slobodi da nas vodiš silovno / Po svojoj volji — ko na uzici?! / Tek primio se srca očajno / I dvije mu oči suza zalije. / Još zadnjim trenom vid mu počinu / Na obećanoj zemlji Hanaan, / I glava mu se mrtvo obori. / A grmom grmnu riječ Jehove: / “I tebi baš što goriš plamenom / Od ideala silnih, vječitih, / Ta sjajna vatra crna bit će smrt, / Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati.” (Mojsije, Silvije Strahimir Kranjčević)

• Iris Adrić