Đukica

Nisam mogao imati više od jedanaest-dvanaest godina. Sjedio sam s mojim starim u restoranu Drina u Preradovićevoj. Odjednom, na drugom kraju velike sale restorana, počelo je glasno i veselo komešanje. Uz čitavu pompu, operetski i uz smijeh osoblja ušao je tip (?), zagrlio ćelavog šefa sale što mu je nasmiješen izišao ususret da ga pozdravi, i, viši za dve glave od okruglog šefa, rekao naglas: “Okej, daj mi pusicu.”

Ništa me nije moglo pripremiti na izgled tipa što je ušao: s ‘ladnom trajnom á la James Brown, boje “plava noć”, sa palačinka makeupom, kao da se po licu namazao brašnom, crveno našminkanih usnica, plus okrugle velike naušnice, trepavice “izvučene” i liht plavi kapci — nikad do tada nisam vidio ništa slično u mom mladom životu.

Valjda mi se vidjelo na licu da sam se vjerojatno malo i uplašio, nespreman, što je moj stari skužio, pa se nasmijao i skulirao me objašnjenjem: “To je Đukica.” I dodao: “Tu je još otkad sam ja bio student.” OK, pomislio sam. “Đukica.”

Pravim imenom Đuro Puček, Đukica je bio najpoznatiji zagrebački transvestit, što smo poslije kad smo počeli visiti u centru i sami shvatili — moglo ga se sresti svakodnevno u potezu Cvjetni/Teslina/ Masarykova.

Uz ionako impresivan look, uvijek odjeven u tamne boje, u “kompletiće”, uvijek u hlačama ali sa sve štiklama — izgledao je zapravo kao naše učiteljice u osnovnoj školi, i to one starije generacije — Đukica se k tome nije odvajao od gitarskoga kofera. Kružila je priča da u koferu nema ničega, što naravno nije bila istina — bio je kantautor, pjevač noćnog života Zagreba i redovito je nastupao (u Ritz kabareu najviše, ako se ne varam), prateći se na akustari. Iako mi je jasno otkud takva racionalizacija — gitara je za komentatore nesvjesno bila još jedan dodatak nekome za koga su mislili da se ionako samo ekscentrično pokazuje, za nekoga tko je freak, pa još jedan detalj više na freaku nije čudo.

Za današnje visokocitatne duhove treba napomenuti: nije on bio transvestit warholovskog, metropolitanskog tipa, u njemu nije bilo nikakve “avangarde”; Đukica je bio primjer tipične “srednjoevropske drugačijosti”, identiteta našeg zapravo malog grada, gdje i takvi ljudi imaju svoje mjesto. Metaforički — on nije bio glam i Factory, nego “Europa-30’s-cabaret-Marlene-Dietrich”; “Berlin” ili ako ne, onda barem “Prag”, a vjerojatno ni jedno ni drugo…

Đukica je svoju ulogu igrao savršeno: znajući da okolinu može pobijediti samo ako prvi “iskorači”, a ne da čeka udarac, njegova ekstrovertnost kao oružje bila je fantastična. Đukica nije hodao uz zidove, naprotiv.

Jednom, u Bogovićevoj čini mi se, bili su neki radovi na cesti ili slično, ulica je bila zagrađena betonskim cijevima. Tu su u pauzi sjedili dečki šljakeri, razbaškareni, otkopčanih kombinezona pili pivu iz boce kad je pored njih nonšalantno prošao Đukica. Oni su mu nešto dobacili valjda, ali neagresivno, on je stao, prišao im i počeo se zezati. Prolazio sam kraj njih i uhvatio samo trenutak priče — dok su dečki raširenih usta blejali nasmijano u njega, tako da im se vide krnjava zubala á la hillbillies — on je ženski lako stavio ruku na podlakticu jednog od njih i koketno u povjerenju rekao: “Je, dečki, mene vam te cevi podséčaju na vel’ki kurac.” Eksplozija smijeha! Razbio ih je.

Priča mi prijateljica da je bio stručnjak za obleku, jednom ga je vidjela kako u prodavaonici naglas analizira najlonke — “ove da, one tamo ne”, pa je njena reakcija kao i dama uokolo bila: “Ok, ja ću iste te koje je on uzeo.” Pravi prijatelj žena.

Tko zna zapravo kako i gdje je živio, njegova egzistencija mogla je biti sve osim laka. Biti rođen drugačiji, zaista drugačiji — vjerojatno u nekoj od onih tužnih donjogradskih kuća gdje je živio proletarijat — i u takvu se okruženju pokušati izboriti za sebe nije moglo biti pjesma. On je bio jedna od tajni kakve gradovi imaju često, baš u centrima, tajni što žive u onim velikim zgradama, ali nekako otraga, u pozadini — iza ulaza u misteriozne haustore i dvorišta, gdje se suši žalosni, sirotinjski veš i gdje underclass živi pomiješan i izvan svijeta od kojega se mora čuvati jer će ga inače ovaj surovo napasti. Takva klasa, pauperi gradski, zna da je sâm rub, da se mora držati po strani, da, kad bi i htio, ne može izići i zato pak unatoč vlastitoj surovosti štiti svoje, štiti tajne…

Da se ne bi pomiješalo: za razliku od mnogih karakterističnih likova “podzemnog” Zagreba, Đuka je ipak bio l’artiste — imao je što ponuditi, znala ga je snimiti televizija, vrlo rijetko doduše, a kako Zagreb nikad nije znao raspolagati s najboljim što ima (da jest već bi priznao svoju Divine ili Wayne County, a po prodavaonicama bi se prodavali njegovi albumi), trebao je doći jedan Lordan Zafranović, pa da se Đukica nakratko ipak pojavi na platnu, snimljen baš u Ritzu čini mi se, u filmu Večernja zvona (1986.). Što je s njim poslije bilo i gdje je uopće danas — ne znam, ali ako i je okolo, sigurno se ne osjeća dobro, a imam i neke ideje zašto…

Imao sam “sreću” da jedno vrijeme u srednju školu idem s grupom dečki što su gotovo svi odreda dolazili s periferije. To u principu ne mora značiti ništa, ali oni su bili baš markirani osobinama takve pripadnosti. Kad se njihovu backgroundu pribrojila pubertetska i seksualna konfuzija kakvu imaju petnaestogodišnjaci, nije čudo da je donjoilički trans-trubadur bio česta tema i referenca.

Sirovi, prigradski dečki, neki od njih budući bad blue boysi, zezali su jedan drugoga tako što su testirali međusobno ovu konfuziju: “Ka’e? Kaj me gle’aš tak? Kaj, daj odi… kod Đokice!”, uvijek su ga tako pogrešno krstili. Na ime bi uslijedila lavina smijeha.

“Valjda — Đukice?”, rekao sam. “Hahaha, gle njega, jeboti — kak znaš kak se zove?” I tako sve u krug, do beskraja. To da su krivo pokupili ime simbolična je pogreška: ionako neosjetljivi na detalj, kad se na jednom mjestu već skupilo sve za njih problematično — seksualne fantazije, drugačijost, (ekstremni) individualizam — nek se onda samoj metafori promijeni i ime.

Iza smijeha stajala je, mračna, istina: “dečki” — budući mainstream muškarci, navijači, muževi — sa svim što su predstavljali bili su zapravo crna naznaka nadolazećih vremena. Vremena u kojem će takvi kao oni moći realizirati svoje pak fantazije: umjesto različitih, šarenih realnosti, nitko nije znao kako uskoro ni za one drugačijih — ili čak istih — imena, neće biti mjesta u našemu gradu, niti se tko želi sjetiti da se radi o mjestu koje je, desetak godina prije, znalo ne samo tolerirati, nego se čak i ponositi i takvim svojim građanima kao što je, not the least, bio i Đukica.

• Đorđe Matić