Djed Mraz
Čovjek koji bi po svim karakteristikama odgovarao licu s roditeljske tjeralice — nepoznat, dijeli slatkiše i poziva te da s njim sjedneš u saonice — da nisu roditelji bili ti koji su inzistirali da sjedneš u njegovo krilo, zagrliš poklon i nasmiješiš se u trenutku kad fotograf kaže “ptičica”. Trenutak prije no što bi ti uručio poklon, Djed Mraz svima bi postavio isto pitanje: “Jesi li bio dobar?”. Samo socijalno manje razvijena djeca na tom su se pitanju lomila kao šibice a ostali su, nezainteresirani za pitanje i zainteresirani za poklon, odgovarali da jesu, uvjerljivo, pritom, dižući obrve.
Bjelokosog i bjelobradog starca svake su zime s oduševljenjem čekala djeca svih republika i pokrajina SFRJ. Napetost je rasla u skladu s kalendarskim približavanjem Nove Godine. Naime, Djed Mraz-lutka, gledala bi nas najprije iz izloga dućana i robnih kuća, onako, do koljena umočen u stiroporski snijeg, onda bi se pojavio u jednoj od svojih live verzija na Zimskom velesajmu negdje između kulisa grada od čokolade, kojem smo se divili iako smo znali da su Kraševi omoti ispunjeni tek običnim gipsom, i velikih saonica s praporcima punim poklona — zapravo tek šarenih omota bez sadržaja. Kad bi već postajali nestrpljivi, roditelji bi nam objavili da idemo na priredbu za Djeda Mraza.
Tako se zvala, iako je priredba zapravo bila za nas, potomke radnih ljudi i građana. Priredbu je organizirala firma u kojoj su roditelji radili a sastojala se od mađioničarskih točaka, pjevanja i igrokaza. Na samom kraju spektakularno bi se pojavljivao On, otirući kapom snijeg od papirnatih konfeta koji se nečujno taložio po umotanim poklonima, koje su, tek smo godinama poslije doznali, u firmama zvali poklon-paketi. Bez obzira što smo znali da je to samo neki striček u pravom odijelu, Djed Mraz nikada nije izgubio ni djelić svog šarma. Samo nek je dovoljno debeo.
- Irena Bosnić