Darkeri

Riječ “darker” dolazi od engleske riječi dark (tamno, taman); naziv je to za pripadnike supkulture koja se sredinom 1980-ih, po uzoru na britanski goth pokret, pojavila najprije u Zagrebu, a onda i u drugim yu-centrima. Skupina je dobila ime po slušaonici “Dark dance”, koja se od proljeća 1984. godine održavala svake srijede u zagrebačkom klubu Jabuka. Početna grupa od nekoliko desetaka omladinaca s vremenom narasta do više stotina (što stalnih, što “vikend”) pripadnika.

Darkeri su fascinirani (iako na površan način) onostranim: zanimaju ih ezoterija, magija i natprirodno. Karakteristična darkerska glazba je najčešće elektronska, atonalna ili s minimumom melodije. Kultni film je Hunger Tonyja Scotta u kojem se pojavljuje i Bauhaus — uz Joy Division vjerojatno ključna grupa pokreta. Isključivo crna darkerska garderoba kombinira elemente fetiš odjeće (koža, čipka, guma) i vojnih uniformi, naročite frizure i tamnu šminku u kontrastu s bljedilom tena.

Iako je odabir crne boje za darkere primarno stvar modnog izraza, u tisku im je uporno pripisivano koketiranje sa sotonizmom. Vrhunac anti-darkerske kampanje događa se 1988. godine, kada je zagrebački avanturist i putopisac Željko Malnar u medijima proglašen vođom darkerske organizacije Crna ruža te optužen za iniciranje crnomagijskih seansi koje su za posljedicu imale samoubojstva učesnika. Crna ruža nije postojala, samoubojstava zapravo nije bilo, ali to medije nije omelo u višemjesečnom “lovu na vještice”, koji pamtimo i po popularnom narodnom dvostihu: “Ako imaš lošeg muža, spasit će te Crna ruža”.

• Đorđe Matić