Cijevi (Pljuce)

Cijevi i fišeci, neki su ih zvali “cepelini”. To su djeca koristila kada su se htjela igrati rata ali bez ubijanja. Skupe se u parku i svako ima svoju cijev. Onda se podijele na dvije grupe i igraju se. Obično se koriste papirom iz bilježnica od prošle školske godine, iscijepaju ih uzduž i zadjenu za pojas, kao što su nekad hajduci kačili toke.

Sakriješ se negdje, obično u šaht ili na drvo, neki kreativniji se zavlače pod auta, napraviš fišek, staviš ga u cijev i čekaš protivnika. Onda iz sve snage puhneš u cijev i fišek brzinom svjetlosti pogađa protivnika i eliminira ga iz igre. Ako imaš užu cijev, možeš se koristiti onim bijelim bobkama ili bobicama. Ali ako hoćeš protivnika uflekati, onda ih malo prstima razgnječiš da mu se lakše rasprsnu u lice, ali ne i u oko, pošto je to opasno. Cijevi su se mogle naći na gradilištima širom zemlje, obično je cijev služila za izolaciju elektrike, tj. žica.

Kada nije bilo gradilišta, ili ako je gradilište imalo zajebanog čuvara, onda su se djeca i odrasli snalazili za cijevi na druge načine. Najpopularniji način bio je da odeš na vrh zgrade i ljudima polomiš antene da bi došao do cijevi. Obično su antenske cijevi bile veoma uske i neprikladne, ali šta je tu je. Ljubav prema cijevima pobjeđuje sve. Tko je htio da mu cijev izgleda cool, obično bi našao komad uske male daske promjera 2,5 cm, dužine 30 i širine 8 cm, i onda se cijevi zalijepe i pričvrste za dasku izolir-trakom u boji.

• Boro Šnajder