Bešlić, Halid

Kad smo već mislili da smo sve vidjeli, negdje u ljeto 1983. pojavila se pjesma diskoidno-neparna (šesnaestinke na hi hatu!) ritma, suludo-istočnjačkog foršpila, a nepoznati je glas stilom mujezina-pripravnika zavapio: “da mi zlatne kuće grade / po avliji cvijeće sade…”.

Pjesma se zvala “Neću, neću dijamante”, a pjevač Halid Bešlić, malen, plavook (“bosanski Alen Delon”, po Asu) i predstavljao je “novi val” (ispričavam se zbog termina) novokomponovane narodne muzike. Odlikovala ju je kombinacija izrazito istočnjačkih harmonija, surovog vokalnog stila “na snagu i iz grla” i tekstova koji su postavili nove norme kiča — kiča koji se prvi put nije sramio sebe.

Ostatak zemlje tako je upoznao Bešlića i pomislio da im tamo, u bosanskoj provinciji, zasigurno nije lako, a i da je s ovakvim stvarima gotovo, da nema “dalje”, što se tiče radikalnosti jedne narodnjačke struje te da su “Dijamanti” vrhunac, a nikako najava još strašnijih stvari. Kakvi naivci…

• Đorđe Matić