Bajagić, Momčilo-Bajaga

Sjajni beogradski (well, zemunski) pop pjevač i songwriter i jedini domaći autor koji je kombinirao karijeru tinejdžerskog idola i pisanje vrhunske pop glazbe. Također, jedini poznati uspješni “otpadnik” iz velikog banda, Bajaga je još za boravka u Ribljoj čorbi pokazao što bi od njega moglo biti — napisao je neke od njihovih najduhovitijih pjesama: “Nemoj srećo, nemoj danas”, “Ja sam se ložio na tebe”, ali i nevjerojatnu “Kad hodaš”.

Kad je napravio prvu solo ploču 1984., sad već klasičnu “Pozitivnu geografiju”, donio je te, za pop (as opposed to “rock”) daleko najbolje godine, glazbu kakvu nikad nismo čuli — optimističnu, duhovitu, upozoravajuću, načitanu — prepunu svježine, čudne lakoće, ali s više skrivenih nivoa, od kojih su neki bili prilično tamni. Kombinirajući u svojoj poeziji neuobičajene lirske slike (npr. u “Poljubi me”) sa cool žargonom beogradskih dobrih momaka s oštricom, visoko urban, s urođenim osjećajem za dobru pop pjesmu, Bajaga je bio u svakom smislu darovitiji od takmaca, njegova je muzika sijala inteligencijom.

Ni godinu poslije debuta, izlaskom drugog albuma (gdje je doslovno svaka pjesma bila hit) već je bio predmet obožavanja tinejdžerki u zemlji. Sa svojim Instruktorima (pozitivne geografije), pratećim bandom prepunim individualaca, obišao je Jugoslaviju na beskonačnim turnejama — od malih mjesta gdje su nastupali po domovima kulture (ali sa cjelokupnom opremom, pravi koncerti dakle, a ne “tezge”), pa do mega koncerata kao što su bili onaj na stadionu Tašmajdan 1985. ili pak, u jesen iste godine, čuveni zagrebački koncert u Domu sportova (na kojem je čini mi se bilo pola moje škole), gdje se, u taktilnoj “Zažmuri”, upalilo more šibica i upaljača, i gdje je sve skupa, zaista magično, izgledalo kao ono čemu smo težili — svjetski.

Bio je to Momentum, jedan od onih za kakve smo mislili da se događaju samo u anglosaksonskom svijetu. Još mi se nešto čini važno — Bajaga je, mnogo prije nego se njegova teen zvijezda počela gasiti, umjesto da taj element stiska sve dok se da, svojim sljedećim ambicioznim albumom “Jahači magle” povukao horde svojih adolescentskih obožavalaca i, testirajući ih, navikavajući ih na kompleksnije stvari, učinio da ta publika zajedno s njim raste i sazrijeva.

Dostignuvši kreativni i komercijalni vrhunac s prva tri albuma, napravio je još jednu ploču, “Prodavnicu tajni” (nazvanu prema zbirci “La boutique del mistero” talijanskog pisca Dina Buzzatija — da, tad je i to moglo, da se u rock ‘n’rollu prave ovakve reference), koja se ubraja među najopuštenije i najsvjetlije domaće ploče uopće. Pamtim da je, gotovo isključivo na stranu glazbu orijentirani, Radio 101 (štoviše, uglavnom se s odbojnošću odnoseći prema domaćoj sceni), skoro svaki sat puštao “Voli me — ne voli me”, prvi singl s tog albuma.

Nježna i suptilna posveta cijeloj jednoj kulturi i potvrda najdubljega, a tako rijetkoga, razumijevanja prema njoj, koju su Bajaga i njegov sjajni klavijaturist Saša Lokner napravili u pjesmi “Marina”, godinama poslije, kad je strašni zid već pao među nas, pokazuje zašto je Bajaga bio tako voljen i tako “naš”.

• Đorđe Matić