Alan Ford
Nekoliko urbanih generacija odraslo je uz strip serijal “Alan Ford” Roberta Raviole zvanog Magnus i Luciana Sechija poznatijeg pod pseudonimom Max Bunker. Sredinom 1970-ih, u doba slatkog “zastoja demokratskog razvitka zemlje” (koji mi tada nismo primećivali jerbo “šta zna dete zna šta je demokratija”), živelo se u bezbednoj žabokrečini poznog titoizma i činilo se da je poredak večan, a i da naša detinjstva, bogami, mogu da traju u nedogled. Definitivno smo izlazili iz otužno-slatkastog sveta detinjstva tek kada bi nam stariji drug tutnuo u ruku “Alana Forda”, čiji su nas autori prvi upozorili, sa okrutnom ironijom i sarkazmom društvenih marginalaca, na ono što se od nas krilo u kući i školi: da nas napolju neće sačekati košute koje govore, patak koji ima tri nestašna sestrića i dobroćudni klipeta Šilja, nego pretežno odvratne i amoralne njuške s kojima ćemo imati posla tokom ostatka svog života, a koje smo prvi put (sada znam: u blago ulepšanoj verziji!) videli na stranama ovog crnohumornog serijala.
Sve drugo dolazilo je kao posledica: rasprodavanje u bescenje kolekcija “Lunov magnus stripa” i “Zlatne serije”, odbacivanje roditeljskih favorita Tereze Kesovije i Olivera Dragojevića u ime smešnih tipova kakvi su bili “četiri S” našeg predtinejdžerskog perioda: Sweet, Slade, Smokie i Suzi Quatro, a ovih ubrzo uime Rolling Stonesa, Doorsa i, uopšte, klasične muzike. Na kraju je došao i pank, i tada smo definitivno postali ljudi, ali to je već d(r)uga priča…
Serijal “Alan Ford” počeo je da izlazi kod nas na prelazu iz 1960-ih u 1970-e i… nikada nije prestao. Vjesnikova redakcija “Romani i stripovi”, njegov prvi i jedini pravi SFRJ izdavač bezbroj puta je doštampavala stare epizode i prenosila nove, i uvek je bilo kupaca za najbolju robu Made in Italy koju smo tada dobijali. Sve drugo bili su bofl i đinđuve iz Trsta. Prevodilac zagrebačkog izdanja, vrsni pisac, prevodilac i poznavalac “trivijalne” literature Nenad Brixy, učinio je od svog dela majstoriju, a svaki od likova nadahnuo je toliko karakterističnim diskursom (u to doba se još moglo živeti bez te reči) da je, u recepciji jugoslovenskog čitaoca, jedini mogući jezik ovog serijala bio visokoparni kvazikrležijanski agramerski stil koji je Brixy sjajno i promovisao i, istovremeno, parodirao.
Junaci ove serije, članovi glasovite Grupe TNT, priča su za sebe: metuzalem u kolicima zvan Broj Jedan, sklon šuštavim zelembaćima, tajnim operacijama visokog rizika (ne za njega, naravno) i manipulaciji svojim potčinjenima koje drži u potpunom siromaštvu; lenja protuva sumnjivog porekla zvana Šef, čovek koji treba da održi Grupu TNT na okupu, ali je isuviše retko budan da bi mu to pošlo za rukom; Alan Ford, pošteni, dobroćudni i zgodni mladić koji je, sasvim slučajno, karijeru neuspešnog i siromašnog reklamnog crtača zamenio karijerom “uspešnog” i još siromašnijeg tajnog agenta; gunđalo Bob Rock, čiji je zadatak da uvek nagrabusi bar za nijansu više od drugih; nemački poluidiot sa nacističkom prošlošću Grunf, stvorenje čija deviza “Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi” godinama krasi jedan beogradski zid; matori džabalebaroš Jeremija koji je decenijama na samrti, lažni engleski aristokrata Sir Oliver, čuven po lakim prstima koji se lepe za nakit i srebrno posuđe i po filozofskoj devizi “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”; menažerija Grupe TNT koju čine ružni ali neinteligentni džukac sa dušom Nosonja, raspričani papagaj-intelektualac Klodovik, koji je mogao i bolje da prođe u životu, i cijukavi glodar Skviki (hrčak li je, šta li je?), Šefov džepni ljubimac. I sve to u cvećari (koja služi kao paravan za njihove tajne aktivnosti), u najoronulijem delu Njujorka, tamo gde je odavno i Bog (Mamon) rekao laku noć.
Eto, takve likove i njima primerene situacije su mnogi od nas upijali čitajući nove epizode ispod klupe na časovima matematike ili Teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja… U međuvremenu, samoupravljanje je nekuda nestalo, ali Alan Ford je još tu, jednako drag novim generacijama. Pa vi sad vidite šta je tu ozbiljna umetnost ili nauka, a šta trućanje!
“Alan Ford” je važna ikona jednog senzibiliteta, deo našeg (ne)sentimentalnog vaspitanja ravnopravno sa Sex Pistolsima, montipajtonovcima, ranim radovima Koje, Štulića, Rundeka, Lovšina; sa njim(a) je, možda, stvoren svojevrstan zid između onih koji su razumeli takav humor i uživali u njemu, i onih drugih, koji su ostajali u kući da ponovo odgledaju avanture Paje i Jareta i njihovo večito “Riljaj, Lazo”…
Molim da ne budem pogrešno shvaćen, ali ta dva sveta sam video u čeonom sudaru na Terazijama dvadeset i četvrtog decembra 1996. godine. Ko bi mogao da voli Njega, a da je prethodno pročitao i uvrstio negde u svoju duhovnu “poputbinu” sve marifetluke Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, taloženje blaga Broja Jedan pred nosevima svojih gladnih neplaćenika, kanibalske bolnice u kojima umire sirotinja dok negde nedaleko od njih groteskni svinjoliki Gospodari stenju od obilja i obesti? “Alan Ford” je, naravno, realističan strip domaće proizvodnje iz 1990-ih godina, iako bi njegovi italijanski autori bili zapanjeni kada bi mogli to da saznaju.
Svi likovi koje sam viđao proteklih godina: Bidže, Rake, Jezde, Dafine, Kundaci, Mire, Vojvode… svi su oni eksponati jedne dobro poznate galerije. Odavno sam ih dobro upoznao u “Alanu Fordu”, i nisam im zato davao ni pare, ni glas. Na klupi sam držao udžbenik iz Marksizma, ali ispod nje bila je, da prostite, Umetnost…
- Teofil Pančić