Velo misto

Nastavak “Malog mista” u režiji Joakima Marušića. Obožavana serija (1980) po scenariju, koga drugog, Miljenka Smoje. Ne zna se koji je lik kod “širokog gledateljstva” bio voljeniji u ovom mozaiku-storiji o Splitu u razdoblju 1911-1945, prikazanom na početku naše najbolje i posljednje dekade, kao ni koji je bio bolje napravljen glumački, pa ih treba samo nabrojiti — usta će se sama razvući u osmijeh: Meštar (Boris Dvornik), Duje (Mustafa Nadarević) kao pionir nogometa u Splitu i osnivač Hajduka, u kompi sa “praškim studentima” Pegulom (Mladen Barbarić) i Tončijem (Milan Štrljić), njihove žene Violeta (Zdravka Krstulović) i Kate (Mira Furlan). Tu su bili proleter Ferata (Aljoša Vučković), njegova Marijeta (predivna Vlasta Knezović) i njihov sin Papundek (Duško Valentić), picaferaj (Vjenceslav Kapural) i visoki vlaški smetlar (Špiro Guberina) koje je Gradonačelnik (Boris Buzančić) zvao, redom, “Vaša svitlosti” odnosno “Vaša visosti”. Ovaj potonji kasnije kao Strikan zajedno sa svojim Netjakom (Ivo Gregurević) činio nezaboravan par. Zatim je tu bila čitava serija epizodnih uloga: policajac Pučanstvo (Mato Ergović) i njegov, nešto deblji sudrug (Danko Ljuština), Meštrov krležijanski pomoćnik Očalinko (Ivica Vidović), baba Marta (Eta Bortolazzi), marginalac Baćo (Krešo Zidarić), piljarica Mare Mulica (Ines Fančović) sa papagajom Kokolom, pa Profesor (Uglješa Kojadinović), jedini štokavac u seriji, i mnogi drugi.

Nikad uvlakačka, uvijek lijeva, upravo anarhistička na momente, serija je slavila mane i vrline jednog grada i vremena, uvijek između smijeha i drame, nikad ne padajući u jeftini humor. Režija je, kad se danas gleda, nešto “sporija” nego što bi trebalo, ali je tekst toliko jak i glumci sjajni (može se reći da su neki od glumaca u seriji svoje najbolje uloge dali upravo tu, pa će ih mnogi uvijek vezati za njih), da stvar nikad nije zakazala — niti je mogla. Ako je “Malo misto” moglo biti o bilo kojem gradiću na našoj obali 1960ih, onda je “Velim mistom” Smoje podigao svom gradu trajan spomenik, bez obzira što su se mogli čuti i drugačiji glasovi — kako tada, iz “lokalpatriotizma”, tako i ovih prošlih godina.

Danas, od Oaklanda, preko Johannesburga, pa do Chicaga, ljudi među svojim osobnim stvarima nose i snimljene kasete s tom serijom — gledaju ih ponekad, a njihovi novi poznanici, lokalci, dok im domaćin “prevodi”, pokušavaju shvatiti u čemu je stvar i zašto se domaćinu oči sjaje dok gleda sporo i starinski snimljenu, gotovo kamernu atmosferu, gdje brkati brico nešto pjeni na čudnom jeziku…

  • Đorđe Matić